Zagovornici eutanazije često plasiraju tvrdnju da je potpomognuto samoubojstvo vrhunac ljudske autonomije i jedini način za smanjenje patnje. No, kritičari upozoravaju da je „potpuna autonomija“ u trenucima teške bolesti mit, a stvarnost je mnogo surovija: eutanazija često postaje jedini izlaz za one koje je sustav skrbi napustio.
Potresan primjer dolazi iz Australije. Tony Lewis (71), koji boluje od teške bolesti motornog neurona, odlučio se za potpomognutu smrt. Njegov primarni motiv nije želja za umiranjem, već činjenica da ne može dobiti adekvatnu pomoć.
Zbog svoje dobi ne ispunjava uvjete za punu potporu državnog sustava za invalidne osobe (NDIS), već prima minimalna sredstva koja ne pokrivaju ni djelić potrebne 24-satne njege.
Dok lobi za samoubojstvo prodaje priču o „dostojanstvenom izboru“, ljudi poput Tonyja suočeni su s okrutnom istinom – država lakše nudi asistenciju u smrti nego sredstva za život. Njegova supruga Gill svjedoči kako bi Tony uz odgovarajuću skrb mogao kvalitetnije živjeti, ali proračunska ograničenja diktiraju njegovu sudbinu.
Kada društvo počne štedjeti na njezi bolesnih, eutanazija prestaje biti pravo i postaje tragična posljedica ekonomskog sustava kojem su ljudski životi postali prevelik trošak.
