Kad je đavao gledao mom braku u oči, Bog je uzeo nemoguće i dao nam je čudo

Kad je đavao gledao mom braku u oči, Bog je uzeo nemoguće i dao nam je čudo

Jedna žena dijeli svoje putovanje duboke boli, zbunjenog bijesa i gubitka u nada se da će njezina priča ohrabriti druge koji prolaze sličnim putem.

Četiri godine Brittany Ross i njezin suprug Robbie Ross Jr, igrač bejzbola u prvoj ligi, pretrpjeli su tri različita spontana pobačaja. Nade i snove koje su oboje gradili godinama prije nego što su se čak i upoznali bili su sve manje i manje moguće.

Brittany je svoju emotivnu priču objavila dajući uvid u to kako je ustrajala u tako mračnoj sezoni života.

„Ovo je priča o našem posvajanju. Ovo je priča za one koji čeznu za nečim njihovo srce poznaje potrebu. Ovo je priča za one koji su bliski nekome u gustini neplodnosti, boli, gubitka, tuge ili patnje “, napisala je. „Nadam se da će moje riječi pronaći svoj put u pravo srce. Do prsnog koša koji drži čežnju da postane netko, nešto. Oni koji suosjećaju. One koji pokušavaju voljeti one koji su u vatri. OVO JE MOJE PUTOVANJE DO GYPSY. ”

Brittany, je kao i svaka djevojčica, odrasla sanjajući o ženi koja će postati. Jedna od tih želja za njenu budućnost uključivala je i posvajanje „dječaka i djevojčice sa svih kontinenata u svijetu“.

Kada je u srednjoj školi počela izlaziti s Robbiejem, pobrinula se da i on održi istu strast prema posvajanju. Njihov plan je bio da imaju vlastito dijete, tek nakon toga posvojiti, i voljeti sve pse koje njihova kuća može držati između.

Međutim, ubrzo će shvatiti da se njihov život neće odvijati onako kako su se nadali. U roku od devet mjeseci ona je zatrudnjela i oplakivala je gubitak tri nerođene bebe.

“Sve je započelo na hladnom usamljenom podu kupaonice na kojem sam ležala u lokvi vlastite krvi, i opraštala se od djece koje moje tijelo nije moglo zaštititi, da uzrastu i da ih njeguje”, napisala je Brittany. “Svaka trudnoća, ideja o posvajanju će vrebati u pozadini moga uma čineći da se zapitam, hoću li moći to ikada ponovno proći. Bila sam umorna. Iscrpljenost se uvukla. Bila sam pretjerano istrošena.”

Zatim je pronašla novi zalet dok je čitala priče u Bibliji o Bogu koji nemoguće čini mogućim, priče koje počinju s “ipak”.

View this post on Instagram

Tap for cuteness 💓 @journeywithgypsy @therealrobbieross

A post shared by BAR (@britt_ross108) on

Nisu imali pojma da će Bog otkriti plan koji je još savršeniji od bilo kojeg su mogli ikada  sami zamisliti: njihovu vlastitu “ipak” priču.

Par je istraživao in-vitro oplodnju, da bi na kraju, nakon toga, počeli ispunjavati papire za njihov prvi pokušaj posvajanja, koji je propao. Njihovo roditeljsko putovanje je bilo posuto mnogim počecima koje su se ubrzo susreli s naglim završetcima.

Samo 10 dana nakon što je njihov prvi pokušaj usvajanja propao, telefonski poziv baciti će ih u borbu za njihovu buduću obitelj.

Rečeno im je da ako se žele boriti, oni će se pobrinuti da ta dragocjena novorođena djevojčica nikad neće ući u udomiteljski sustav i umjesto toga da postane njihova kći.

“Pravi početak je bio 1. veljače 2018. Nismo tada još znali, ali bila je rođena savršena djevojčica i poziv na njezin život bio je dubok, hrabar i odvažan. Mala djevojčica je ležala čekajući u bolnici u naručju sestara koje su je hranile i brinule se o njoj dok sud nije odlučio o njezinoj sudbini.”

Nakon tri dana “mučnog” čekanja, sudac je presudio u korist Brittany i Robbieja. Gypsy je bila njihova kći.

„Njezina biološka majka joj je dala život. Držala ju je u utrobi i održavala je na životu sve dok više nije mogla. Odabrala je život za Gipsy. Unatoč izgledima “, napisala je. “Nisam trebala biti majka. Izgledi nisu bili u moju korist. Tri spontana pobačaja i neuspješno posvajanje dovoljno je za ženu da odustane.

“IPAK.  Ona mi ju je milosrdno predala meni, njenoj majci. Najbolja, najčišća ljubav za koju znam. Ako je ovo djelić ljubavi Očeve, ja sam ponizna sam do koljena.”

Iako je putovanje do Gypsy nevjerojatna priča sama po sebi, priča o tome kako se  srce od Brittany promijenilo tijekom tih četiri godina je apsolutno nadahnjujuće.

Dok se kretala kroz nezamislivu tugu, bila je razumljivo ljuta, zbunjena i frustrirana. Činilo se kao da sve djeluje protiv nje, a što je još gore, osjećala se kao da joj je Bog okrenuo leđa.

“Učinila sam sve ispravne stvari; Označila sam sve kućice. Tako, usred moje tame, moja teorija “ako sam dobra, Bog je dobar prema meni”, je propadala,” priznala je . „Godinama sam gledala pozadinu Boga. Ne sumnjajući u njegovu stvarnost, ali više dovodeći u pitanje njegovu dobrotu.”

To ispitivanje je završilo onog trenutka kada je upoznala svoju kćer.

“Kada je biološka mama stavila Gipsy u njezino naručje, vidjela sam Boga tako jasno kako se okreće sa djetetom u Svojem naručju, a suze u Njegovim očima šapuću bez daha:” Ona je trebala vremena. Za dobre stvari treba vremena, dijete moje … Moja draga  Brittany, toliko sam te volio. Dok ste bili umorni, iscrpljeni, razočarani i ljuti, ja sam radio na njoj. I ona je moja. Trebao sam je usavršiti. Dijete moje, držao sam te u svakom trenutku kada si se osjećala sama. Ako sjediš mirno, znati ćeš i zapamtiti ćeš. Moje srce se slomilo kada je i tvoje.”

“‘Radio sam na njoj danju i noću. Orkestrirao sam svaku sekundu svakog dana koji nas je doveo do ovdje. Sve je bilo sa svrhom. Ona u tvojem naručju je dar mojim očima. Shvatiti ćeš djelić ljubavi koju imam prema tebi kad je pogledaš u oči. Kad se čini kao da sam okrenuo leđa, sjeti se tog osjećaja i znaj da sam pognut zbog tebe.

“Sada, kada god drži Gipsy, Brittany  se podsjeća na težak put kroz koji je prolazila kako bi je primila, i na ljubljenog, milosrdnog Boga koji je bio s njom kroz sve to.

View this post on Instagram

I am just now starting to revel in the idea that fear is not the boss of me. In that reveling comes a tiny bit of freedom. Rob & I have been talking through how not to parent Gypsy out of a place of fear, and what that means for the way we live our own lives. But the more we talk through it, the more we realize the lack of examples we had growing up living that truth. Because that’s the thing, fear isn’t the boss of us. Fear is a liar. I can count the many relationships and institutions, Ive been apart of that handed me the deadly gift of fear before I was awake enough to know not to accept it. Sadly, many of those institutions slapped the name of God on their buildings, in their slogans, and even in their parenting/teaching styles and left us feeling naked and afraid. Being a new mama has me hyper aware of fear based parenting- how I naturally gravitate towards fear in hopes to “protect” little Gypsy from any and every thing. That might seem noble, but I believe it’s actually detrimental to children and adults. Pain is inevitable- we know this. It’s the great equalizer. So why do we spend (waste) our whole lifetime running from it, teaching our children that it can be avoided,& robbing them of the skills they need to know how to deal with it when it comes? One of my dearest girlfriends told me this when we were talking about a big parenting decision I didn’t know how to make because of fear. She said: God told me early on that my children are not my own. They are His first.” That is both freeing and terrifying @ the same time. Having walked into parenthood straight out of four years of actual hell, it feels safe to label my own control issues a means of protecting her. But the truth is, pain, &frustration, & grief, & suffering will happen to her. & it will happen to me in front of her. The greatest gift I can give her is to call out, sit with, & conquer fear as a mama, wife, and child of God. What if for one day, we chose to not make a single decision out of fear? Some of us can’t even hear the fear bully when it rages because it’s so loud you’ve become accustomed to it. What would your life look like if you broke up with fear ? X-BAR

A post shared by BAR (@britt_ross108) on

„Bog je uzeo ono što je naizgled bilo nemoguće i učinio mogućim. Kad je đavao gledao mom braku u oči i rekao: ‘Ti nisi dostojno dijete, tvoje tijelo te je izdalo i tvoje ruke će zauvijek biti prazne’, Bog se osvrnuo i rekao: ‘Sjedni.’ Kada mi je svijet rekao da odustanem i da se predam i krenem dalje, Bog je rekao ‘Dosta.’ Bog je uzeo nemoguće i dao nam je čudo.”

Brittany se samo nada da njena priča može poslužiti kao ohrabrenje onima koji prolaze kroz svoju vlastitu “ipak” priču, čak i ako ne shvaćaju da su usred priče.

Rekla je: “Obećavam vam, ovo nije kraj vaše priče. Prolazite kroz vatru, jer to postajete. Postoji kraj ove sezone. Ja gledam na kraj svoje sezone. Ja vam obećajem. Možete okrenuti leđa i baciti svoje prste i Bog će vas čvršće držati. ”

“Dakle, učinite samo to. Dajte mu sve. Dajte mu vaš gnjev i vašu frustraciju. Vaša pitanja i vaše sumnje. Bog može uzeti vašu iskrenost. Dajte mu vašu tugu i slavite Ga zbog radosti između.”