Dina: Drugi dio: Kinematografski spektakl, skeptičan u vezi vjere

Dina: Drugi dio obiteljska je drama koja sadrži elemente Kuma, dok politika vladajuće klase podsjeća na šekspirijanski način pripovijedanja.

Pojava mesijanskih figura nešto je uobičajeno u narativima znanstveno-fantastičnih, fantastičnih i filmovima o super junacima.

Bez obzira na to radi li se o Harryju Potteru, Aragornu, Neu, Lukeu Skywalkeru ili bilo kojem drugom super junaku, mesijanski junak obično dolazi do izražaja u vremenu ratova ili tlačenja i često ispunjava svoja proročanstva i svoje misije: obračunava se s nepravdom i pobjeđuje zli režim.

Zbog toga nas ne treba iznenađivati to što publika smatra mesijanski narativ neodoljivim. Svaka takva priča zapravo je nastala od Najveće priče ikada ispričane: one o Isusu Kristu, što je ono što Tolkien naziva ”istinitim mitom”.

Romani Dina od Franka Herberta, primarni su primjeri mesijanskog narativa; s time da je drugi roman serijala nazvan ”Mesija Dine”. Romani su ispunjeni religijskim temama, koje se povlače iz islama, judaizma i kršćanstva.

Ovo je jasno očigledno iz novih filmova o Dini, koje je režirao Denis Villeneuve, jedan od najpromišljenijih i najdarovitijih filmaša današnjice. Villeneuveov nastavak filma Dina iz 2021. je mesijska priča neusporedivih kinematografskih razmjera.

Dina: Drugi dio obiteljska je drama koja sadrži elemente Kuma, dok politika vladajuće klase podsjeća na šekspirijanski način pripovijedanja. Detalji svijeta su neusporedivo dobro prikazani. Uranjajuće iskustvo zbog onoga što vidimo i čujemo prikazano je na nevjerojatno epski način: pogotovo ako film gledate na IMAX zaslonu. Malo filmova me zadivilo na način kako me zadivio drugi nastavak Dine.

No, ovo nije uzbudljiva mesijanska priča, zbog koje bi se gledatelj trebao osjećati dobro. Bez obzira na to koliko me film uspio uroniti u svoju priču i bez obzira na bravurozno iskustvo koje mi je pružio, jedva sam čekao izaći iz kina i tog svijeta filma, zahvalan na tomu što ovaj mesija iz filma nije isti kao pravi Mesija.

Mesijanski ustanak

Slijede dijelovi priče.

Narativna središnja točka je vrlo jednostavna: mesijanski uzlazak Paula Atreidesa. Nasljednik loze Atreidesa, koja ima prizvuk Davidove, Paul postaje punoljetan. On je član Slobodnih narodima pustinjskog planeta Arrakisa, što je neka vrsta ”svete zemlje”, ogromne strateške važnosti, koju učestalo napadaju ili okupiraju različiti režimi. Postoje jasni odjeci Svete zemlje, koju je okupiralo Rimsko Carstvo, gdje se dogodio Isusov mesijanski uspon. Usporedbe s Biblijom ne završavaju ovdje.

Paul je, barem na početku, neodlučan i ponizan mesija. Poput Isusa, on poštuje marginalizirane skupine, uključujući žene, što je u oštroj suprotnosti s imperijalističkom kulturom tog vremena, koja je usmjerena na muškarce; što se osobito odnosi na mizogino-orijentirane, muškarce gladijatore iz Kuće Harkonnen koji evociraju poganski Rim.

Kroz Paulovo vrijeme pripreme u pješčanoj pustinji Arrakisa, vidimo odjeke Isusove kušnje u divljini. (Matej 4,1-11) Kasnije doživljava trenutak “smrti i uskrsnuća”, koji učvršćuje njegov mesijanski status. Kada se religija počne formirati oko Paula, koga Slobodnjaci počinju doživljavati kao dugo najavljivanog Lisana al Gaiba ili izvan-svjetovnog proroka, imperijalni vođe to primjećuju i počinju razmišljati o tome kako se nositi s ovim problematičnim izvorom regionalne nestabilnosti. No kako se mesijanski uspon Paula Atreidesa ubrzava, postaje sve jasnije kako se njegova priča razlikuje od Kristove.

Snimka zaslona: YouTube

Militantni Mesija Osvajač

Paul postaje daleko od spasitelja koji se odriče samoga sebe te postaje sve više motiviran tjelesnim željama i kušan ambicijom za osvajanje svijeta. On si uzima ljubavnicu, ratnicu Arrakisa, Chani. Njegov odnos prema njoj se pogoršava tijekom filma.

U trenutku koji podsjeća na iskušenje iz Postanka 3, o Stablu spoznaje dobra i zla, Paul pije “Vodu života”, otrovnu plavu tekućinu koja ako vas ne ubije navodno kušaču daje nadljudsko znanje. “Vidjet ćeš ljepotu i užas”, govori mu njegova majka Jessica, nakon što je i sama popila tekućinu.

Ono po čemu se još više razlikuje od Krista, Paul prihvaća ratobornost i osvetu. Žudi za još većom moći. Potlačeni slobodnjački narod želi mesiju koji će biti militantan, osvajački orijentiran i Paul im daje točno ono što žele. Mnogi od Kristovih židovskih učenika također su očekivali i željeli takvog Mesiju. No, Krist je bio nenasilni Kralj-sluga, koji je dao svoj život kao otkupninu za mnoge (Matej 20,20-28) i izjavio da njegovo kraljevstvo “nije od ovoga svijeta”. (Ivan 18,36)

Dok sam gledao posljednji čin drugog nastavka, dio mene bio je oduševljen zbog toga što sam vidio kako Paul vodi ustanak Arrakisa protiv zlih imperijalnih sila, što je kulminiralo smrću najgorih negativaca Harkonnena, pokoravanjem cara Shaddama (Christopher Walken) i utvrđivanjem moći Paula. Villeneuve želi da se osjećamo podijeljeno gledajući film, što je nešto što sam svakako osjećao.

Paul nije ispao neokaljan, pošteni mesija, kakvog svatko od nas instinktivno priželjkuje. Izraz Chaninog lica u posljednjem kadru filma zamjena je za izraze mnogih gledatelja, ali i za mnoge od nas u našem sekularnom dobu koji preziru institucionalnu religiju. Ona se osjeća izdano i izmanipulirano. Nikada nije povjerovala u priču o “Paulu kao mesiji”, ali ju je ljutilo što toliko ljudi jest. No iznad svega, ljuta je na Paula.

Mesijanski mit kao način kontrole

Dina: Drugi dio ostavlja dojam artefakta post-kršćanskog doba, dok Chani predstavlja vjerski skepticizam, za razliku od Stilgara Javiera Bardema, koji predstavlja iskreno iako pomalo naivno vjerovanje. Chani je lik koji izražava sumnje i pitanja u vezi sve većeg broja ”ničega”, koji vjeru percipiraju kao dimnu zavjesu zbog koje se ljudi osjećaju dobro i koja služi samo kao sredstvo za otimanje vlasti.

”Želite kontrolirati ljude? Recite im da će doći mesija”, reče ona u jednom trenutku. “I oni će ga očekivati stoljećima”.

Film prikazuje Chani kao “progresivnijeg” stanovnika sjevernog Arrakisa, za razliku od “južnjačkih fundamentalista” koji su samo previše željeli vidjeti i priznati Paula kao mesiju i koji su se željeli boriti za njega u svetom ratu. Chani vidi kako religiozni narativi mogu služiti interesima onih koji su na vlasti jačanjem hijerarhija i definiranjem ponašanja, u ime predanosti vjeri. Definitivno, s obzirom na iskustva koja imamo u vezi mnogih vjerskih vođa koji su bili željni moći i koji su svoju moć zloupotrebljavali, dio sumnjičavosti koja se pojavljuje u Dini: Drugom dijelu, svakako je opravdana.

Chanine neprijateljice su Bene Gesserit, tajnoviti magisterij žena koje nastavljaju priče i spletkare, manipuliraju krvnim lozama i prave “planove unutar planova” radi premještanja šahovskih figura, uvijek u svoju korist. ”Ne nadamo se”, izgovara jedna od Časnih majki, Bene Gesserit. ”Mi planiramo”. Ovo cinično priznanje je još više osuđujućeg karaktera, jer je “nada” upravo ono što prodaju masama. Bene Gesserit utjelovljuje vjersko licemjerje: osobe koja forsira vjerski narativ koji koristi njima, čak i onda kada same u njega ne vjeruju.

Ovaj naizgled pobožan red “sestara” ostavlja jasne katoličke prizvuke, a u svijetu filma Dina, one su nedvojbeno najgore negativke. One ovjekovječuju proročanstva o “Kwisatz Haderachu”, nadčovjeku za kojeg se nadaju da će ga stvoriti, nakon čega će dobiti još veću moć. U ime služenja čovječanstvu, Bene Gesserit koriste religiju za kolonijalističke ciljeve. Kao što Chani kaže: “Ovo proročanstvo jest način kako nas porobljavaju”.

Koliko god se Dina: Drugi dio igra s religijskim arhetipovima i univerzalnom privlačnošću narativa o “mesiji”, film zauzima čvrsto skeptičan stav prema religiji kao takvoj. Je li pripovijest o Kristu kao o mesiji, odnosno je li cijeli Novi zavjet samo propaganda za raspirivanje vjerskog žara i učvršćivanje moći među vjerskim vođama? Jesu li zapisi apostola Pavla, kao i spletke Paula Atreida, više proizvod ljudskog oportunizma, nego nešto što je stvorio Bog? Kršćani bi mogli imati dobre odgovore na ova suvremena pitanja, ali trebali bismo znati da su ona u pozadini filma kao što je ovaj, jer o njima razmišlja sve veći broj ljudi.

Skepticizam prema religiji, koji se vidi u Dini: Drugome dijelu, nije ništa novo. Poznata je marksistička kritika da je religija sredstvo društvene kontrole, narativni aparat kojim se hegemonija služi za učvršćivanje svog autoriteta i pokoravanje neposlušnih masa, takozvani ”opijum za narod”. Ali kritika dobiva post-kršćanski, suvremeni spin. Jer barem u Villeneuveovom prikazivanju svijeta Dine, ljepota i transcendentalna snaga religioznih izričaja prikazani su na iskren način.

Ovdje postoji konfliktan, gotovo kontradiktoran stav. Film prepoznaje, čak i uživa u ljepoti, tajnovitosti i poticajnoj nadi, koju stvara vjera u natprirodnog mesiju. No isto tako, gleda iza zavjese, prepoznaje i odbacuje strukture moći koje iskorištavaju religiju za ciljeve koji teže moći. Zbog toga Dinu: Drugi dio nazivam “post-kršćanskim artefaktom”. Film prikazuje nešto od onoga što sam nazvao “guranjem i privlačenjem post-kršćanske kulture”; istodobnu privlačnost i odbojnost prema vjeri, želju za zadržavanjem religiozne estetike i nekih navika, uz istovremeno odbacivanje religijskog sustava autoriteta.

Foto: Warner Brothers

Izazov za kršćane

Nisam siguran je li Villeneuve kršćanin. Budući da je odrastao u Quebecu, na francusko-kanadskog redatelja vjerojatno je donekle utjecao katolicizam. Jasno je da su teološke ideje često u središtu njegovih filmova, posebice Zatvorenici (2013.) i Dolazak (2013.). Dina: Drugi dio otkriva redateljevo uključivanje vjere intenzivnije više nego ranije.

Zanimljivo je da je, slično sklonosti filma Dolazak koji zagovara život, važan lik u Dini: Drugome dijelu nerođeno dijete, koje je tijekom filma u majčinoj utrobi. U kulturi koja često negira osobnost nerođenim bebama, osvježavajuće je za vidjeti film koji na ovako izravan način prikazuje ljudskost djeteta u utrobi majke. No, bez obzira na to kako Villeneuvea zanimalo kršćanstvo, očigledno je da je ovo zanimanje u sukobu, budući da saga o Dini neprestano navodi publiku na preispitivanje mitologija o ”mesiji” i da je vrlo nestalna u vezi prikazivanja narativa koji se odnose na religiju. Kršćanima ovaj film može biti prigoda. Naveliko raširena čežnja za istinskim, dobrim i lijepim mesijom je stvarna. Ovo je polazište za evangelizaciju u post-kršćanskom dobu. No opravdani skepticizam, koji je usmjeren prema manipulativnim mesijama i licemjernim vjerskim vođama također je stvaran. S obzirom na to, nastaju zajedno prilika i izazov: kako oblikovati kršćanstvo koje ne ostavlja dojam laži ili sumnjičavosti? Kako ćemo to učiniti? Tako što ćemo se neprestano usredotočiti na Kristovu slavu i na Njegovo, ne na naša vlastita kraljevstva.

Ako krenemo putem Paula Atreida, koji se podudara sa svjetovnim obrascima moći i slave, odgovori i reakcije kao kod Chani, samo će rasti. No ako umjesto toga budemo oblikovali kraljevstvo koje je protivno kulturi u kojoj živimo, odričući se samih sebe kako bi Krist mogao više doći do izražaja (Ivan 3, 30), u tom slučaju “istinski mit” Mesije Isusa bit će znatno teže zanemariv.

Autor: Brett McCracken; Prijevod: Ivan H.; Izvor: Thegospelcoalition.org; Prevedeno i objavljeno uz dopuštenje portala Thegospelcoalition.org koje vrijedi za Novizivot.net.

NAJNOVIJE!