Ljudi uglavnom vjeruju da se usamljenost u starosti javlja kada djeca odu i kuća ostane prazna. No, postoji još dublja i tiša bol od tišine. To je trenutak kada su djeca ponovo za obiteljskim stolom, a roditelji odjednom osjete da ih više nitko zaista ne vidi. Nisu sami, ali su postali nevidljivi.
O toj tematici svjedoči potresna priča 73-godišnje bake koja je privukla veliku pozornost. Njezina obitelj nema velikih sukoba. Djeca redovito dolaze na ručak i donose osmijehe, no ona primjećuje bolnu promjenu.
Pričaju o njoj u trećem licu dok ona sjedi za istim stolom. Sin komentira njezinu usporavanje sestri, kći objašnjava kako ona provodi dane. Bez zlih namjera, njezina su je vlastita djeca pretvorila u promatrača u vlastitom životu.
Problem nije nedostatak ljubavi, nego nestanak znatiželje. Djeca često pretpostave da do kraja poznaju svoje roditelje, zaboravljajući da se unutrašnji svijet čovjeka mijenja u svim životnim dobima.
Zbog želje za mirom, stariji se roditelji često počnu povlačiti i šutjeti, pa time neprimjetno zauzimaju sve manje prostora u vlastitoj obitelji.
Roditelji, bez obzira na godine, trebaju ostati ravnopravni sugovornici s vlastitim mislima i željama. Zastanimo usred užurbanog dana, pogledajmo ih u oči i iskreno ih upitajmo kako su. Taj jednostavan čin pažnje vraća im osjećaj da su voljeni, viđeni i dragocjeni u našim životima.
