U malenome selu u Kini, daleko od kamera i velikih gradova, živi dječak Zhu Bingiang čija je jednostavna, ali duboko plemenita gesta dirnula milijune ljudi.
Svakoga jutra, punih šest godina, on je na svojim leđima nosio svog najboljeg prijatelja Zhanga Zhea – dječaka s invaliditetom koji se ne može samostalno kretati. Neravne ceste njihova sela ne dopuštaju prolazak invalidskih kolica, a autobus im nije dostupan. Umjesto da prijatelj zbog toga izostaje iz škole, ovaj dječak odlučio je postati njegove noge.
Po kiši, vjetru, hladnoći ili ljetnoj vrućini, on ga nježno podigne, nasmiješi se i krene na put dug nekoliko kilometara. Učitelji kažu da nikada ne kasni, nikada se ne žali i uvijek dolazi s radošću. U svakom razredu sjede jedan do drugoga, nerazdvojni i ponosni na svoje prijateljstvo.
Kada su ga novinari pitali zašto to radi, dječak je jednostavno odgovorio: „Jer smo prijatelji. A prijatelji to rade jedni za druge.” Te su riječi postale snažnija poruka od bilo koje propovijedi – poruka o ljubavi koja se žrtvuje, o dobroti koja ne traži slavu i o prijateljstvu koje ne poznaje granice.
Ova priča podsjeća da najveća djela ponekad ne dolaze od poznatih ljudi, nego od srca djece koja nas uče što znači nesebičnost. U svijetu prepunom izazova, hladnoće i podjela, ovakvi trenuci vraćaju vjeru u ljudskost. Podsjećaju nas da je svaka osoba pozvana biti bližnji – baš kao što nas uči evanđeoska ljubav.
Možda ne možemo svi nositi nekoga na leđima, ali možemo nositi jedni druge kroz molitvu, podršku, dobrotu i razumijevanje. Jer, doista, „tko ljubi brata svoga, u svjetlosti prebiva”.
