Bilo je kasno poslijepodne kada je jedanaestogodišnji Saša vezao pertle na svojim omiljenim sportskim tenisicama. Maštao je da postane nogometaš i žurio na trening.
„Mama, daj mi bočicu vode, zakasnit ću!“, povikao je dok je oblačio dres. Majka mu je, s blagim osmijehom, pružila vodu i upozorila: „Polako, sine, nemoj trčati preko ulice.“ Bio je to posljednji razgovor između njih dvoje, piše Zena.blic.rs.
Kada se Saša nije vratio s treninga, majka je najprije pomislila da je ostao kod prijatelja. No, kako su sati prolazili, strah je rastao. Obilazila je susjede, zvala prijatelje, otišla do igrališta – ali od sina nije bilo ni traga. Te noći, kuća je prvi put ostala prazna, a ona je shvatila da se događa nešto strašno.
Policija je brzo uključena. Pretraživani su parkovi, škole i okolne šume. Njegove slike osvanule su na zidovima i stupovima, dok su susjedi šaptali, a majka ponavljala samo jedno: „Moj Saša će se vratiti. Mora.“
Godine nade i tihe boli
Prolazile su godine, ali odgovora nije bilo. Majka je čuvala njegovu sobu kao da će svakog časa ući i reći: „Mama, stigao sam.“ U snovima je slušala njegove korake, a na ulici joj se često činilo da ga vidi među djecom. „Ako ja ne čekam svog sina – tko će?“, govorila je prijateljima, ne dopuštajući sebi da izgubi nadu.
Zapanjujuće otkriće
Dvadeset i dvije godine kasnije, kada je gotovo izgubila vjeru u bilo kakav trag, stigla je pošiljka. Prijateljica je primila kutiju na svoje radno mjesto, adresiranu na Sašinu majku. U njoj su bile njegove tenisice – iste one u kojima je otišao na trening onog kobnog dana.
Uz njih je pronađen pažljivo presavijen list papira. Na njemu, dječjim rukopisom, pisalo je:
„Mama, ako nađeš ovo, znaj da te volim i da se nadam da ćemo se ponovo sresti, ali nemoj da me tražiš.“
Majka je drhtavim rukama privila poruku uz lice dok su joj suze lile niz obraze. „Saša… moj Saša…“, jecala je, svjesna da je to možda posljednji trag njezinog sina.
Neispričana priča
Tko je poslao kutiju? Kada je poruka napisana? Je li Saša još negdje živ ili je to bio samo njegov posljednji pozdrav? Na ta pitanja nikada nije dobila odgovor.
No za majku, to pismo znači sve. „Čuvam ga kraj kreveta. Svakog jutra ga dotaknem i pročitam. To je moj razgovor s njim. To je moj Saša, moj dječak koji mi je ostavio dio sebe“, rekla je.
Njena nada da će ga jednoga dana ponovno vidjeti – nikada nije u potpunosti nestala.
