Dječakova majka je nakon poroda zauvijek napustila svijet, a svu ljubav mu je pružio otac

Iako je majka bila na aparatu za održavanje života, dječak je ipak rođen. Majka je potom zauvijek napustila svijet.

Dylan i Robyn Benson upoznali su se i zaljubili u srednjoj školi. Kada je Robyn imala 32 godine, čula je prekrasnu vijest da ona i njezin suprug očekuju dijete. No, bajka se brzo pretvorila u noćnu moru.

Krvarenje u mozgu

U prosincu 2013., kada je Robyn bila u petom mjesecu trudnoće, dobila je jaku glavobolju. Ispostavilo se da se radilo o moždanom krvarenju zbog kojeg je ostala bez svijesti.

Žena je brzo prebačena u bolnicu, gdje je sutradan proglašena moždana smrt. Liječnici su ipak odlučili održati njezino tijelo na životu kako bi mogli sigurno poroditi dijete.

Dylan je ubrzo primio poziv iz bolnice u kojem su ga obavijestili da nakon 28 tjedana trudnoće i šest tjedana otkazivanja mozga tijelo njegove supruge više nije dovoljno stabilno te su liječnici morali izazvati trudove.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Dylan | Life and Photography (@betterwithadventure)

Budući da je porod bio rizičan, otac nije mogao biti prisutan, no nekoliko trenutaka nakon rođenja mogao je prvi put držati sina u naručju. Iver je rođen u subotu navečer, težak manje od 1300 grama.

Rastanak i novi početak

Dylan je želio održati tijelo svoje žene na životu barem još nekoliko sati jer nije želio da se Iverov rođendan poklopi s danom kada je Robyn umrla. U nedjelju su liječnici isključili aparate koji su održavali tijelo na životu.

“Pet sati između prvog susreta s Iverom i opraštanja s Robyn bili su najgori u mom životu. Izgubio sam ženu, ali sam dobio veliki dar: postao sam otac mog divnog dječaka”, rekao je.

Bilo je jako traumatično, ali Dylan je zahvalan svim voljenima koji su bili uz njega i pomogli mu da prebrodi ovo veliko iskušenje. U bolnici je proveo svaki dan od 28. prosinca do 5. svibnja. Tada je konačno mogao kući s malim Iverom.

Devet godina kasnije, još uvijek ga boli, ali je i zahvalan.

“Zahvalan sam bolničkom osoblju koje je omogućilo moje malo čudo. Bila mi je to velika podrška dok sam se opraštao sa suprugom i pripremao za dolazak sina. Naučili su me kako ga hraniti, prati, mijenjati mu pelene… Zahvalan sam i svojoj obitelji i prijateljima, cijeloj zajednici koja je bila s nama u mislima i molitvama. Nikad se nisam osjećao sam.”

Iako i dalje osjeća bol i nedostaje mu voljena supruga, svom sinu Iveru ostaje snažna podrška i uživa u svakom zajedničkom trenutku.

Prema riječima njegovog oca, Iver je sada nevjerojatno inteligentan, zabavan, brižan, pun ljubavi i ljubazan osmogodišnjak. Dylan mu cijelo vrijeme govori o Robyn i o tome kako je bila divna i snažna žena.

Dylan želi iskoristiti svoje iskustvo kako bi ohrabrio druge: “Bez obzira koliko je teško, uvijek ustraj. Sve se može poboljšati i možemo se suočiti sa svim izazovima!”