Generacijski jaz i nekadašnja društvena očekivanja često ostavljaju duboke ožiljke u obiteljskim odnosima. Decenijama unazad od muškaraca se primarno očekivalo osiguranje financijske stabilnosti, dok je odgoj djece prepuštan majkama.
Ulaskom u šezdesete godine i odlaskom u mirovinu, u mnogim se očevima budi želja za ispravljanjem starih grešaka, no pri tome nerijetko nailaze na suzdržanost vlastite odrasle djece.
Svoju iskrenu priču podijelio je 61-godišnji umirovljenik Simon, koji priznaje da osjeća duboku krivnju jer je dopustio da posao dominira njegovim životom tijekom osamdesetih i devedesetih godina, piše Inews.
Budući da je radio prekovremeno kako bi obitelji osigurao krov nad glavom, rijetko je stizao kući na vrijeme da djeci pročita priču za laku noć. Kći i sin zapamtili su ga kao distanciranog hranitelja koji se nikada nije snalazio u brizi oko male djece.
Dolazak unuka Simon opisuje kao svoju drugu priliku. Priznaje da su se njegove životne okolnosti i stavovi promijenili te da sada želi biti u potpunosti prisutan i graditi uspomene.
Iako je u početku bio u sporednoj ulozi jer je njegova supruga imala povjerenje djece u čuvanju, vremenom je postao znatno uključeniji u odrastanje unuka.
Posebno ističe ponos prema svojem sinu, koji je svjesno odlučio uložiti više vremena u svoju obitelj i biti potpuno posvećen otac. Simon zaključuje kako je iz sinovog primjera naučio mnogo o očinstvu te se nada da će kroz neuvjetovanu ljubav i podršku unucima uspjeti zaliječiti rane iz prošlosti i pokazati koliko mu obitelj uistinu znači.
