Jonathan je u svojim sedamdesetima preživio srčani udar. Liječnici su učinili sve što su mogli, a on se, uz nevjerojatnu snagu i upornost, oporavio bolje nego što je itko očekivao.
No oporavak ima svoju cijenu. Računi za liječenje počeli su pristizati, a njegova je mirovina ubrzo nestala u troškovima.
U trenutku kad mu je bilo najteže, obratio se onima kojima je kroz cijeli život davao – sinu i unuku.
„Moj unuk Eric je mlad, dobro zarađuje. Mislio sam da će razumjeti. Ali jednostavno je rekao ‘ne’. Nisam ga htio osuđivati, možda i on ima svoje brige“, napisao je Jonathan.
No pravi udarac došao je od sina Duncana. Kad je zamolio pomoć, čuo je riječi koje bole više od bolesti:
„Ti si nas sve ove godine podržavao samo zato da bi sada tražio da ti vratimo. Sve je to bila tvoja investicija, a ne ljubav.“
Te su riječi slomile čovjeka koji je cijeli život vjerovao u bezuvjetnu ljubav. Jonathan se pitao gdje je pogriješio. „Jesam li davao previše? Jesam li ih naučio da se ljubav mjeri novcem?“
Sjedio je sam, u tišini svoga doma, suočen s bolom koji nije došao od bolesti, nego od onih koje je najviše volio. Shvatio je da ponekad oni kojima sve dajemo, zaborave što znače zahvalnost i suosjećanje.
Ipak, odlučio je ne prepustiti se gorčini. Počeo je tražiti načine kako financijski preživjeti – provjerio je račune, dogovorio obročnu otplatu, raspitao se o programima pomoći za starije osobe. Ali ono što ga je najviše držalo bilo je – vjera.
Jonathanova priča podsjeća nas da istinska ljubav ne prestaje ni kad ne bude uzvraćena. Bog vidi srce koje daje bez računice. Kad nas ljudi razočaraju, On ostaje vjeran – i iz svake hladnoće može stvoriti novu toplinu, ako Mu dopustimo da nas iscijeli iznutra.
