Djevojčica (12) napisala sastavak koji je rasplakao Hrvatsku: Nema ni mobitel, ni internet

Djevojčica (12) napisala sastavak koji je rasplakao Hrvatsku: Nema ni mobitel, ni internet
Foto: Ivan Balija/Epodravina.hr

12-godišnja Marijana Markov iz Medvedičke, kraj Novoga Virja, je napisala sastavak koji je, nakon objave na portalu Epodravina, rasplakao Hrvatsku, a onda i cijelu regiju.  

S istim sastavkom se prije nekoliko mjeseci natjecala na Lidranu, a u njemu piše o svom djetinjstvu bez mnogih stvari bez kojih brojni njeni vršnjaci ne mogu ni zamisliti dan. Marijana nema ni mobitel, ni kompjuter, ni internet.

Odlična je učenica, a sad je kroz humanitarnu akciju Udruženja obrtnika Molve dobila laptop, printer i mobitel. Njezin sastavak rasplakao je i njezine prijatelje u razredu.

Djevojčica redovito pomaže roditeljima koji se bave poljoprivredom. “Volim pomesti, oprati suđe, brati grah, kukuruz. To je moj život”, kaže ova skromna djevojčica koja je veoma aktivna i u izvannastavnim aktivnostima.

Marijana s roditeljima; Foto: Ivan Balija/Epodravina.hr

Ovako glasi njezin sastavak:

Ja sam Marijana.

Ne poznajete me? Istina, nema me ni na instagramu, ni na fejsu. Ne četam, ne snepam. Ako me želite upoznati, možete doći k meni. U moju ulicu ili školu. Ili mi mašite dok čekam na autobusnoj stanici. Lako ćete me prepoznati. Ja sam ona koja ne drži mobitel u rukama. Mahnut ću i ja vama na pozdrav. U životu sam imala dosta problema. U vrtiću su mi se rugali i govorili da nisam za školu.

“Sad ću ja njima pokazati”, pomislila sam krenuvši u prvi razred. “Ako ja to hoću, onda i mogu”. I, evo me u jednoj uspješnoj priči petoga razreda. Pitaju me katkad koja je tajna mojeg uspjeha kad toliko školskih zadataka ne mogu izvršiti, a iz svega imam petice. “Potražite na internetu, pogledajte taj video do kraja, izradite prezentaciju…”, česte su riječi učitelja koje slušam u školi. Ništa od toga ne mogu napraviti kod kuće.

Zato odgovore koje sama ne znam potražim u knjigama, časopisima, udžbeniku ili pitam sestru. Pitam čak mamu i tatu. Makar kod kuće nemam ni laptop, ni tablet, ni mobitel, ni internetsku vezu, ipak pronađem način i ispunim svaki zadatak. “Pretražite po ključnim riječima pa donesite vama najljepšu fotografiju sa svjetskog nogometnog prvenstva…”, a ja u bilježnicu nacrtam hrvatsku zastavu, dres i nogometnu loptu. I nema problema. Svi zadovoljni. Tajna mog uspjeha je i pozorno gledanje i slušanje učitelja. Ne zato što su lijepi i krasni i imaju odličnu majicu ili hlače, nego zato da ih pažljivo pratim dok se trude protumačiti nam lekciju koju su za nas pripremili. Ponekad ne razumijem da moja braća i prijatelj jedva čekaju praznike, a ja sasvim obrnuto: jedva čekam školu. Takvi su ljudi – neki misle ovako, neki onako. Smatram da ne možemo svi biti jednaki. Kad bi svi voljeli školu, onda se učitelji ne bi morali truditi s onima koji je ne vole.

Priznajem da mi je katkad žao što sam u ovakvoj situaciji, bez interneta. Na primjer, teško mi je saznati koju sam bilješku ili ocjenu dobila iz nekog ispita jer ne mogu do e-dnevnika. Tužna sam jer ne mogu u naprijed saznati datume pisanja ispita. A kad smo išli na izlet, nisam imala čime fotografirati pa svojoj obitelji nisam mogla pokazati slike s razgledavanja Splita, Trogira i slapova Krke. Nije mi bilo svejedno. Donijela sam im magnetić. Moja mi je obitelj važna. Sjetim se da postoje djeca koja nemaju obitelj. Kakva bi bila njihova priča o djetinjstvu? Ja se žalim što nemam internet, a neki nemaju ni obitelj…kad se toga sjetim, shvatim da je moje djetinjstvo dobro!  A na tom internetu ima stvarno ludih stvari. Nevjerojatno mi je da jedno jaje dobije pedeset milijuna lajkova! Tako mi je ispričala prijateljica. Uopće ne znam što da o tome mislim. Mene su učili da je jaje vrijedna i ukusna namirnica… Nagovaram roditelje da mi kupe barem mobitel, ali tata samo odmahne rukom i kaže: “Kaj će ti to, imaš svega, a ti bi nekaj posebno bila… ni ja nemam.” I što sad ja tu mogu? Sretna sam i bez mobitela.

Razrednica mi kaže da sam baš radi toga posebna, a ja o tome nisam ni razmišljala na taj način. Imam dobre ocjene, volim sve predmete i volim učiti. Ne znam kako bi izgledalo moje odrastanje i kakva bih bila učenica da imam internet. Još bolja? Gora? Ne znam. Zaista ne znam.

Reci što misliš