Ako imam dovoljno vjere, hoće li me Bog iscijeliti?

Kada sam 1985. postao ovisan o inzulinu, pitao sam tko želi da budem bolestan, Sotona ili Bog. Očigledan odgovor? Sotona. Ali sam također uvjeren, poput apostola Pavla, da je krajnji odgovor Bog. Pavao, inspiriran Duhom Svetim, je vidio Božji suverenitet, milost i poniznu svrhu u svojoj bolesti (vidite 2. Korinćanima 12,7-10). A ja sam ovo jasno i često vidio u svom životu.

Kada sam shvatio da sam bolestan, dobronamjerni ljudi su me pitali pouzdajem li se u Boga za iscjeljenje. Odgovorio sam da kada mi je bolest dijagnosticirana, drugi ljudi i ja smo tražili od Boga da me ozdravi. Nakon nekog vremena, kada je Bog odlučio ne odgovoriti na našu molitvu na ovakav način, prestao sam moliti.

Kada kažem ovo, ponekad me ljudi gledaju zbunjeno i citiraju stihove o ustrajnosti u molitvi i vjeri kao gorušičino zrno. Ukazao sam im na to da je Pavao tri puta, ne tisuću puta, tražio da ukloni njegovu bolest. Pavao nije imao želju tražiti od Boga da ukloni ono što je Gospodin želio iskoristiti u njemu da bi stvorio veću kristolikost i ovisnost o Bogu. (Oni koji tvrde da će svi koji imaju dovoljno vjere biti izliječeni moraju vjerovati da imaju veću vjeru od Pavla i njegovih prijatelja misionara, uključujući Trofimusa, Epafrodita i Timoteja, koji su patili od raznih bolesti).

Više od Pavla sam tražio da me Bog ozdravi, te surađivao sam s ljudima koji su se osjećali pozvanim moliti se nada mnom da me Bog ozdravi. Ali ne tražim od Njega to više stalno. Naravno, radovao bih se kad bi Bog odjednom iscijelio moju gušteraču i kada više ne bih morao uzimati inzulin ili da se nosim s niskim i visokim šećerom, kao i posljedicama koje to donosi. A ipak ako bih mogao puknuti prstima i ukloniti svoju bolest – odvojeno od izravnog otkrivenja od Boga da trebam to učiniti – ne bih iskoristio tu silu. Zašto ne? Jer Bog u stvari ima moć da me ozdravi, a odlučio je to ne učiniti.

Zanimljivo je da kada proučavamo molitve u Pismu, nalazimo da se bave mnogo više duhovnim rastom nego tjelesnim zdravljem. Primijetite fokus Pavlove molitve u Kološanima:

“Živite dostojno Gospodina i posve mu ugodite, plodni svakim dobrim djelom i rastući u spoznaji Božjoj; osnaženi svakom snagom, po sili Slave njegove, za svaku postojanost i strpljivost; s radošću zahvaljujući Ocu koji vas osposobi za dioništvo u baštini svetih u svjetlosti.” Kološanima 1,10-12

Zapanjujuće je ono za što se Pavao ne moli: za stariju osobu s rakom, za epidemiju gripe u Kolosu, za gospodarsku krizu male Azije, za kamenje u bubrezima, problemima s kralježnicom, i za dobro vrijeme na crkvenom pikniku. Jesu li oni imali ove probleme tada? Naravno. Imali su bolesti, nedaće, financijske probleme, i loše vrijeme. No jesu li molili za ovo? Bez sumnje. Ali zabilježene molitve u Pismu se rijetko odnose na ovakve stvari. Uključuju zastupanje za ljubav ljudi prema Bogu, spoznaju Boga, hodanje s Bogom i službu Bogu.

Trebali bismo se moliti s nas same i za bližnje koji pate, ne samo da pokušavamo molitvom otjerati patnju. “Bože, molim te, ozdravi ovaj rak” je prikladno. “Bože, molim te iskoristi na svoju slavu ovaj rak, dokle god ga imam”, je jednako prikladno.

Kada se samo molite za iscjeljenje, što tom molitvom propuštate? Kristolikost? Nismo li trebali naučiti da patnja uzrokuje rast, da nam Bog daje mali uvid u raj dok tražimo da ustrajemo i da nas On iskoristi?

Da pojasnim: Bog može i hoće ponekada iscijeliti odmah, a mi bismo trebali proslavljati Njegovu milost. Često sam se molio za iscjeljenje a ponekada sam i nazočio iscjeljenju. Ali na kraju, iscjeljenje u ovom svijetu je privremeno, jer ljudska tijela neizbježno slabe i umiru. Iscjeljenje u uskrsnuću će biti trajno. Zbog toga bi naša srca trebala biti ispunjena slavom prema našem milostivom Bogu.

Autor: Randy Alcorn; Prijevod: Ivana R.; Izvor: EPM.org