Priča Dragane Seferović-Pilav stoji kao potresno svjedočanstvo o borbi za ljubav, identitet i unutrašnji mir. Rođena u Foči, s dubokim korijenima u Goraždu, već je u najranijem djetinjstvu zakoračila na put prepun teških iskušenja.
Zbog potrebe za liječenjem nogu i ratnih zbivanja 1992. godine, kao jednoipolgodišnja djevojčica završila je u konvoju koji je vozio djecu u Njemačku. Ipak, za razliku od mnogih mališana koji se nikada nisu vratili, Dragana se vratila u Bosnu i Hercegovinu, gdje počinje njena potraga za domom.
U odrastanju bez bioloških roditelja, odlascima u kolektivne smještaje i dječja sela, najvažniji preokret dogodio se kada je upoznala Medihu. Mediha nije bila žena koja ju je rodila, ali je postala njena majka u svakom smislu te riječi. Pružila joj je sigurnost, toplinu i prve zagrljaje na koje se djevojčica iz doma u početku teško navikavala.
S druge strane, u Draganinom sjećanju ostale su urezane i teške slike iz škole kada su joj druga djeca pokazivala na oca koji pretura po kontejnerima. Prvi susret s ocem doživjela je u osmoj godini i, unatoč njegovom teškom životu, osjetila je neraskidivu povezanost i ljubav prema čovjeku s kojim je dijelila crnu kosu i crte lica.
Neodgovorena pitanja i snaga za novi početak
Priča o biološkoj majci ostala je obavijena velom tajne sve do Draganine 26-godišnje dobi. Do tada ju je samo zamišljala, crtajući njen lik na papiru – s istom frizurom, nosom i očima kakve je kasnije zaista i ugledala.
Kada je trudna, sa šestomjesečnim trbuhom i jednogodišnjim sinom Eminom, otputovala u Italiju da konačno zagrli ženu koja ju je rodila, doživjela je susret koji joj je slomio srce.
Majčina srdačnija reakcija prema prijateljici nego prema vlastitoj kćeri nakon četvrt stoljeća razdvojenosti ostavila je duboku ranu. Na pitanje koje je nosila u sebi cijelog života – zašto si me ostavila – Dragana nikada nije dobila odgovor koji bi zacijelio dijete u njoj.
Unatoč tome što je njena biološka majka rodila četrnaestero djece i što su svi otišli svojim putevima, Dragana nije dopustila da u njenom srcu prevlada gorčina. Danas, kada je ta žena u godinama i živi sama u Italiji bez riješenog pravnog statusa, Dragana joj pomaže koliko god može, prikuplja dokumentaciju i rješava matične brojeve.
Shvatila je da emocionalnu bliskost možda nikada neće ostvariti, pa je na traženje objašnjenja jednostavno stavila točku, birajući mir umjesto neprestane potrage za odgovorima.
Danas je Dragana Seferović-Pilav ponosna majka, profesorica kineziologije, balerina i slikarica. Kroz obrazovanje, umjetnost i rad na sebi dokazala je da teški počeci ne moraju definirati čovjekovu budućnost.
Njena priča jasno pokazuje da obitelj ne čine samo krvne veze, već nesebična ljubav i briga, te da se najveća pobjeda krije u snazi da oprostimo i izgradimo vlastiti put.
