Puno puta smo doživjeli situacije kada Bogu dajemo čvrsto obećanje da više nikada nećemo pasti u isti grijeh. Isprva se osjećamo snažno i izdržimo nekoliko dana ili tjedan, a zatim ponovno pokleknemo. Isti grijeh, isti okidač i isti poraz.
No, ovaj put osjećaj je drugačiji – ne javlja se samo krivnja, već i osjećaj da ste varalica. Unutarnji glas u glavi više ne govori da se potrudite jače, nego šapće da niste uistinu Božji jer biste se inače već oslobodili toga.
Najveći strah koji se krije ispod tog grijeha često je unutarnja utrnulost. Ljudi se uplaše jer nakon pada više ne plaču, nego prebrzo nastave dalje. Nedjeljom pjevaju u crkvi, a ponedjeljkom skrivaju tajnu, pa počnu vjerovati kako je Bogu dosadilo slušati njihove isprike. Međutim, postoji ključna teološka činjenica o borbi: mrtvo tijelo se ne bori. Ako mrtvo tijelo bacite u rijeku, ono samo pluta nizvodno s strujom. Samo živo biće pliva uzvodno.
Sama činjenica da ste iscrpljeni i da mrzite taj grijeh zapravo je dokaz duhovnog života. To je znak da Sveti Duh u vama negoduje i bori se. Ljudi koji su duhovno mrtvi ne objavljuju rat svom grijehu, nego s njim sklapaju mir i prestaju se boriti. Biblija jasno govori o toj stvarnosti.
U Poslanici Rimljanima 7,19 apostol Pavao piše da ne čini dobro koje želi, nego zlo koje ne želi. Pavao to nije napisao kao novi vjernik, nego kao čovjek koji je napisao polovicu Novog zavjeta, naglašavajući da se ta borba događa u sadašnjosti.
Zašto gubimo u borbi protiv grijeha?
Zašto onda navika i dalje pobjeđuje ako u sebi imate Duha Svetoga? Česta pogreška je pokušaj upravljanja grijehom umjesto ispunjavanja srca Božjom ljubavlju. Kada se fokusirate isključivo na to da nešto ne radite i ne gledate, vi to zapravo pojačavate u svojim mislima. Zakon uma je jednostavan: ono na što usmjerite pažnju, to povećavate.
Mrak se ne izbacuje iz sobe lopatom, nego paljenjem svjetla. Snagom volje ne možete izbaciti grijeh, nego ga morate istisnuti nečim boljim – većom ljubavlju prema Isusu.
Neprijatelj često koristi sram kako bi vas uvjerio da morate patiti dovoljno dugo da bi vam Bog ponovno vjerovao. Mnogi vjernici tada koriste sram kao plaćanje i kažnjavaju sami sebe, izbjegavajući molitvu. To nije poniznost, nego prikriveni ponos kojim poručujete da Isusova krv nije bila dovoljna za taj pad. Grijeh raste u mraku, a sram drži svjetla ugašenima. U Evanđelju po Mateju 12,20 stoji zapisano da stučenu trsku On neće slomiti i stijeno što tinja neće ugasiti.
Kada se pojavi nova napast ili kada ponovno padnete, nemojte bježati od Boga, nego trčite k Njemu. Neprijatelj želi da čekate dok ne budete čisti da biste molili, dok Bog želi da Njegovu križu donesete svoju prljavštinu.
Svetost nije odsutnost borbe, nego prisutnost napretka. Možda šepate, ali šepate prema naprijed. Nebeski Otac ne gleda samo vaš pad, nego gleda vaše ruke pružene prema Njemu kako bi vas ponovno podigao.
