Što znače Isusove riječi: “Jer gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, ondje sam i ja među njima.” (Matej 18,20)?
Kad je Isus rekao ove riječi, mislio je na sastanak crkve koja se okupila riješiti pitanje člana koji je sagriješio i koji se odbija pokajati. Ostali pokušaji nisu uspjeli i sada je krivac došao pred crkvu. Ako se i dalje odbija pokajati, treba ga isključiti iz zajedništva. Gospodin Isus obećava da će biti prisutan na takvim sastancima gdje se rješava pitanje crkvene discipline.
Ali ovaj se redak sigurno može i šire primijeniti. To je istina gdje god i kada god se dvojica ili trojica sabiru u njegovo ime. Sabrati se u njegovo ime znači sastati se kao kršćanska zajednica. Znači sastati se po njegovoj ovlasti, postupajući u njegovu interesu. Znači sabrati se s njime kao privlačnom snagom. Znači sabrati se u skladu s praksom prvih kršćana radi apostolskog nauka i zajedništva, lomljenja kruha i molitve (Djela 2,42). Znači sabrati se s Kristom kao središtem, sabrati se njemu (Postanak 49,10; Psalam 50,5).
Bilo gdje da su vjernici na ovaj način okupljeni oko osobe Gospodina Isusa, on obećava da će biti prisutan. Ali netko bi mogao upitati: “Zar nije on svuda prisutan? Kao sveprisutan, nije li on na svim mjestima u isto vrijeme?” Odgovor je, naravno, da. Ali on je obećao da će na poseban način biti prisutan kad se njegovi sveti okupljaju u njegovo ime.
“Ondje sam i ja među njima.”
Ovo je, samo po sebi, najsnažniji pojedinačni razlog zašto moramo biti vjerni u prisustvovanju sastancima mjesne kršćanske crkve. Gospodin Isus je ondje na poseban način. Mnogo puta ne moramo biti svjesni njegove obećane prisutnosti. Tada ovu činjenicu prihvaćamo vjerom na temelju njegova obećanja. Ali ima drugih trenutaka kada nam se on očituje na neobičan način. Trenutaka kada se čini da se nebo vrlo nisko nadvilo. Trenutaka kada su sva srca poniknula pod djelovanjem Riječi. Trenutaka kada slava Gospodnja tako ispuni mjesto da ljude savlada duboki osjećaj strahopoštovanja i suze počinju slobodno teći. Trenutaka kada srca u nama gore.
Nikada ne znamo vrijeme ovog svetog pohođenja. Ono dođe nenajavljeno i neočekivano. Ako nas nema, sve je to za nas izgubljeno. Tada s Tomom dijelimo gubitak sličan njegovu. Njega nije bilo kad se uskrsli, proslavljeni Gospodin Isus pokazao učenicima uvečer na dan svojega uskrsnuća (Ivan 20,24). Bio je to trenutak slave koji se nikad više neće moći proživjeti.
Ako stvarno vjerujemo da je Krist prisutan kad se njegov narod sabire u njegovo ime, mnogo ćemo odlučnije htjeti prisustvovati, više nego kad bi došao sâm predsjednik države. Ništa manje od smrti ili ozbiljne bolesti ne bi spriječilo našu prisutnost.
Autor: William MacDonald
