Koje glasove čujemo u patnji, odnosno kojim izvorima se okrećemo – svome tijelu, svijetu ili dopuštamo Bogu da nam govori?
Jeste li ikada čuli Božji glas?
Je li izgovorio riječi koje su ojačale vašu dušu? Ili promijenio vašu perspektivu? Ili vam donio trajni mir? Božje riječi su različite od ljudskih riječi. Oni nas mijenjaju. Daju plodove. Oni se ne vraćaju — i ne mogu — vratiti bez ploda (Izaija 55, 11). Bog je izgovorio cijeli naš svijet u postojanje. Za Boga je govoriti isto što i učiniti.
U patnji, možda više nego u bilo koje drugo vrijeme, trebamo biti usklađeni s Božjim glasom. U suprotnom, uvjerit će nas glasovi oko nas koji nas navode da očajavamo u svojoj boli, da vjerujemo da Bogu nije stalo, da zaključimo da je način na koji se svijet nosi s patnjom bolji od Božjeg načina. Ovi glasovi koji se natječu, Sotone i svijeta (ili naših prijatelja ili nesigurnosti), mogu nas odvesti daleko od Gospodina, tjerajući nas da sumnjamo u ono što je Bog jasno rekao.
Tko ima vaše uho?
Sotona je došao Isusu na početku njegove službe, iskušavajući ga da posumnja u svoj identitet i da testira pouzdanje u Boga, implicirajući da Bog nije vjeran riječi koju je upravo izgovorio (Matej 3,17). Sotona voli dirati u našu ranjivost, nasrćući kada se osjećamo sami i slabi.
Ljudi kojima vjerujemo također nas mogu nenamjerno odvesti od istine. Možemo početi sumnjati u ono što nam je Bog pokazao kada drugi dovode u pitanje ono što je rekao, ili kada ponude neko novo “otkrivenje” ili uvid koji nadilazi ono što je Bog jasno rekao.
U 1. Kraljevima 13 , Gospodin je rekao Božjem čovjeku da ide ravno kući bez zaustavljanja, ali ga je stari prorok (koji je tvrdio da je čuo od anđela) nagovorio da učini suprotno od onoga što mu je Bog rekao. Ne znamo zašto je stari prorok lagao, ali posljedice su bile katastrofalne. Kad nam je Božja Riječ jasna, trebamo Ga poslušati, a ne oslanjati se na mišljenja drugih — čak i onih koje poštujemo.
Neprestano nam šapuću glasovi naših strahova i nesigurnosti. Bog je rekao Izraelcima da će, ako budu neposlušni, poslati klonulost u njihova srca. Zvuk odbačenog lišća tjerao bi ih u bijeg, a oni bi bježali kao netko tko bježi od mača. Padali bi iako ih nitko nije progonio (Levitski zakonik 26, 36). To se događa kada nemamo povjerenja u Gospodina, kada slušamo svoje strahove umjesto da slušamo Njega. Čujemo zastrašujuće zvukove. Zamišljamo najgore. Srca nam se tope, a panika nas obuzima, čak i kada se nemamo čega bojati.
Svi ti glasovi mogu ispuniti naše umove, zaglušiti Božji glas, preusmjeriti naše misli i povećati našu nesigurnost. To se može dogoditi čak i kada riječi koje čujemo nisu same po sebi zle. Budući da će nas glasovi koje slušamo neizbježno oblikovati, moramo biti svjesni njihova utjecaja. Koje knjige ili članke čitamo? Koje podcaste slušamo? S kojim prijateljima provodimo najviše vremena? Koga pratimo na društvenim mrežama, a što gledamo na ekranima? Svi ti glasovi nas oblikuju, na suptilan i otvoren način. Neki nas ostavljaju uznemirenima i uplašenima, drugi s pravom i ljutima, ali slušanje Božjeg glasa ispunit će nas snagom i mirom.
Poznajem Njegov Glas
Kad sam bila djevojčica, bila sam u velikom odjelu u bolnici s ostalom djecom, a roditelje sam smjela viđati samo vikendom. Prolazila sam kroz teške operacije sama, stalno u strahu što bi se moglo dogoditi jer moji roditelji nisu mogli biti uz mene prije operacije. Ali subotom ujutro, čim bi se dopustili posjeti, moji bi roditelji dolazili u bolnicu. Živo se sjećam da sam čula majčin glas u hodniku. Čak i prije nego što sam uspjela razabrati što govori, njezin me je glas učinio sigurnim. Mogla sam se opustiti, uvjerena da će se ona i moj otac brinuti za mene.
Slično tome, slušanje Božjeg glasa u mojoj patnji donijelo je utjehu koja me je obavila. Znam da nisam sama. Bog je blizu. On će se brinuti za mene. Kao i sve Isusove ovce, poznajem njegov glas (Ivan 10, 27). To je nepogrešivo. Iako ovce možda ne razumiju sve riječi, one prepoznaju umirujući glas svog pastira i znaju da su sigurne.
Dakle, kako prepoznajemo Božji glas?
Često počinje pozivom da nam govori, možda kad se probudimo, a osobito na početku našeg vremena u čitanju Svetog pisma. Mogli bismo reći sa Samuelom: “Govori, Gospodine, jer sluga tvoj sluša” (1. Samuelova 3, 9). Dok Sveto pismo opisuje Boga kako govori na razne načine, Biblija je primarni i najpouzdaniji način na koji Ga čujemo. Riječi Svetoga pisma same su Božje riječi i čine okvir za sve što znamo o Bogu.
Kako zvuči Bog?
Kad čitamo Bibliju, osluškujemo Božji glas, često čitamo i ponovno čitamo sve dok nam Duh ne da uši da čujemo. Sve dok nam Bog ne otvori uši, riječi mogu izgledati suhoparno i beživotno. Mogu se činiti kao akademsko znanje, a ne kao utjeha i mudrost koja daje život.
No dok kopamo blago, ustrajno kucajući dok ne čujemo Božji glas, iste riječi iznenada oživljavaju. Oni nas nadahnjuju, ostavljaju nas u strahopoštovanju od kojeg zastaje dah i jačaju naše povjerenje u Njega. Njegov glas raspršuje naše najmračnije strahove, oživljava naše umorne duše, daje nam nadnaravnu mudrost i uvjerava nas da dolazi nešto puno bolje.
Čitajući Sveto pismo, ne samo da slušamo Božju Riječ za nas, već se također upoznajemo sa zvukom Njegova glasa. Počinjemo shvaćati Negove putove. Bog nije ograničen na govor kroz Sveto pismo – ali Sveto pismo prilagođava naše uši kako zvuči Njegov glas.
Dok pamtimo Sveto pismo, Njegove riječi počinju prolaziti našim umom. Možemo razlikovati istinu od laži, znajući da Bog nikada neće proturječiti onome što nam je rekao u Bibliji.
U isto vrijeme i drugi glasovi mogu potaknuti našu vjeru. Znamo, na primjer, da “nebesa slavu Božju navješćuju” i da mu sva priroda pjeva hvale (Psalam 19,1). Vjerni propovjednici naviještaju Božju riječ, koja potom pušta korijenje u našim srcima. Prijatelji dijele komadiće onoga što im je Bog pokazao, a naš duh i vjera jačaju.
Ponekad Bog izravno govori našem unutarnjem biću bez posrednika. Dok Bog uglavnom govori kroz Sveto pismo, osjetila sam da mi se dvaput obraća riječima koje nisu bile izravno iz Biblije. Obje su bile u vremenima patnje i neizvjesnosti, a odmah nakon toga osjetila sam opipljivu promjenu. Budući da sam smatrala riječi za koje sam vjerovala da su od Boga, ispitala sam ih u odnosu na Sveto pismo i tražila od Njega potvrdu. Nakon susreta ostao mi je neobjašnjiv mir te dublje čuđenje i pouzdanje u Boga.
Neka Njegov glas bude prvi
Kad sam tjeskobna, moj um prirodno juri u stotinu različitih smjerova, tražeći odgovore i rješenja koja mogu proizvesti svojom snagom. Teško je biti miran pred Bogom. Ipak, tada mi najviše treba tišina. Moram biti dovoljno tiha da čujem Božji glas i znam da je blizu.
Moram odlučiti otvoriti Bibliju i čitati, čak i kad se sve u meni bori protiv toga. U nemiru želim da buka i smetnje priguše moju bol, tako da tišina mora biti namjeran izbor, namjerna promjena u slušanju Boga. To se rijetko događa kada pregledavam telefon te stanem na onome što mi zaokupi pozornost.
Kad želite nepogrešivo čuti Božji glas, potičem vas da čitate svoju Bibliju i zamolite Ga da vam kroz nju govori. Utišajte svoje srce i pokorite se Njegovoj Riječi. Osluškujte Njegov glas kako pjeva nad vama kao svojim voljenim (Sefanija 3, 17). Neka prvi glas koji čujete bude Njegov, dok izjavljujete s Davidom: “Objavi mi jutrom dobrotu svoju jer se uzdam u tebe. Put mi kaži kojim ću krenuti jer k tebi dušu uzdižem.” (Psalam 143, 8).
Autorica: Vaneetha Rendall Risner; Prijevod: Nenad A.; Izvor: Desiringgod.org; Prevedeno i objavljeno uz dopuštenje portala Desiringgod.org koje vrijedi za Novizivot.net.