Grijeh je tratiti vrijeme. Sva nam razdoblja ljudske povijesti svjedoče o važnosti marljivog rada. Lijenost je grijeh!
U vrijeme kad ljudi ovoga svijeta postaju sve alergičniji na rad, kršćani moraju svaki trenutak iskoristiti što je više moguće.
Sva nam razdoblja ljudske povijesti svjedoče o važnosti marljivog rada. Sâm Spasitelj je rekao: “Dok je dan, meni valja raditi djela onoga koji me posla. Dolazi noć, kad nitko ne može raditi” (Ivan 9,4).
Grijeh je tratiti vrijeme
Toma Kempinski je napisao: “Nikad ne budi besposlen ili dokon. Uvijek čitaj ili piši ili moli ili meditiraj ili radi nešto korisno za opće dobro.”
Kad su ga upitali o tajni njegova uspjeha u tumačenju Božje riječi, G. Campbell Morgan je rekao: “Rad – marljivi rad – i opet rad!”
Isus i njegovi učenici nisu besposličarili
Nikad ne smijemo zaboraviti da je Gospodin Isus na svijetu radio kao tesar. Veći dio svog života proveo je u radionici u Nazaretu.
Pavao je bio šatorar. Smatrao je to važnim dijelom svoje službe.
Pogrešno je misliti da je rad posljedica pada u grijeh. Prije grijeha Adam je postavljen u vrt da ga obrađuje i uzgaja (Postanak 2,15). Prokletstvo je donijelo muku i znoj koji su pratili rad (Postanak 3,19). Čak će se i u nebu raditi jer “i sluge će mu njegove služiti” (Otkrivenje 22,3).
Rad je blagoslov. Kroz njega nalazimo ispunjenje svoje potrebe da budemo kreativni. Um i tijelo najbolje funkcioniraju kad marljivo radimo. Kada smo zaokupljeni korisnim, uživamo veću zaštitu od grijeha, jer “za besposlene ruke Sotona brzo nađe nekakvu nepodopštinu” (I. Watts).
VIDI OVO: 5 stvari koje kršćani ne bi smjeli činiti na poslu
Thomas Watson je rekao: “Besposlenost je napast za đavla da napastuje.” Pošten, marljiv, savjestan rad vitalan je dio kršćanskog svjedočanstva. Pritom nas rezultati našeg rada mogu nadživjeti.
Kao što je netko rekao: “Svatko duguje sam sebi pronaći korisno zanimanje kojim će se baviti i onda dok njegovo tijelo bude ležalo u grobu.” A William James kaže: “Velika je vrijednost života u tome da se potroši na nešto što će ga nadživjeti.”
Autor: William MacDonald
