Što možemo učiniti s ovim sklonostima za koje smo slijepi? Kako trebamo postupiti s grijesima koje ne vidimo?
To je jedna od najpotresnijih rečenica u filmu Skrivene figure iz 2016.
Dorothy Vaughan je afroamerička matematičarka koja je izračunavala izračune za svemirski program 1960-ih. Njezina bijela nadzornica je snishodljiv i prezirna prema afroameričkim radnicima; a čini se da ju posebno odvraća Dorothyna želja za napredovanjem, koju je Dorothy zaradila. Tada se, igrom slučaja, Dorothy i nadzornica susreću u zahodu. Nadzornica primjećuje: “Unatoč tome što mislite, nemam ništa protiv vas.” Pa ipak, njezin ton otkriva prezir koji, čini se, ona ne prepoznaje.
Dorothy zastane prije nego što odgovori. “Znam”, kaže ona. “Znam da vjerojatno tako mislite.”
Moć samozavaravanja
To je jedna od najsnažnijih scena u filmu, jer naglašava koliko smo vješti u zavaravanju samih sebe. Predrasude, nedostatak oprosta, ponos, ljubav prema pohvalama, svi ovi grijesi klize nevidljivo ispod površine naših duša. Istraživanja su u više navrata otkrivala da se u našim implicitnim stavovima kriju pristranosti, ali biblijski autori znali su našu sklonost samozavaravanju mnogo prije društvenih znanosti. I znali su to daleko bolje.
To je ono što je nagnalo Davida da u očaju zavapi: “Tko shvaća svoje nenamjerne grijehe? Očisti me od mojih skrivenih mana” (Psalam 19,12). Zato je Bog podsjetio Jeremiju proroka: “Srce je varljivije od svega drugog i neizlječivo, tko to može razumjeti?” (Jeremija 17,9)
Iako možda nismo svjesni određenih grijeha, od ponosa do pristranosti i svega između, oni i dalje mogu biti prisutni, oblikujući nas pritom.
Što onda možemo učiniti s ovim sklonostima za koje smo slijepi? Ovdje, kao i na mnogim drugim mjestima, može nam poslužiti sjevernoafrički pastir Augustin iz Hipona (354.–430.).
Pomoć iz Hipona
Rano u svom teološkom razvoju, Augustin je bio uvjeren da grijeh nije grijeh osim ako nije potpuno dragovoljan. Međutim, s vremenom je počeo shvaćati da je ljudska izopačenost daleko dublja i složenija nego što je u početku mislio. Grijeh je toliko prožimao ljudsku prirodu da smo ga sposobni počiniti nehotice, čak i nesvjesno. Govoreći o vlastitoj skrivenoj borbi s ljubavlju prema pohvalama, grijehu koji nije prepoznavao veći dio svog života, Augustin se molio: “Tako mi je teško čak zaključiti do kojeg stupnja sam pročišćen od ove bolesti. Duboko sam zabrinut zbog svojih skrivenih mana, kojih su tvoje oči svjesne, ali moje nisu” (Ispovijesti 10,37).
Kao da, nakon što je ugledao sebe ranije u ogledalu u kupaonici i vidio pretjerano samopouzdanje u čistoću svojih motiva, Augustin sada kaže svom mlađem ja: “Znam. Znam da vjerojatno tako misliš.” U vrijeme kada je izložio psalme, Augustin to ovako kaže: “Naši grijesi ne sprječavaju samo naš um da vidi svjetlo. Oni sprječavaju naš um da vidi samog sebe.” Kada počnemo ozbiljno shvaćati grijehe koje ne poznajemo, lako je skliznuti u mračni vrtlog introspekcije, što nas može dovesti u iskušenje na mržnju prema sebi ili očaj. Čitajući Augustina, ponekad se može činiti da je to kamo je krenuo. Ali on tamo nikad ne ostaje. Umjesto toga, on se okreće od ispitivanja vlastitog srca na provođenje Božje volje. Kako je Augustin to učinio, a kako to mi možemo učiniti? Evo četiri lekcije koje sam naučio proučavajući Ispovijesti i njegovo izlaganje psalama.
1. Tugujte nad grijesima koje poznajete.
Kroz veći dio 10. knjige Ispovijesti, Augustin žali za grijesima koje vidi u sebi. Ali tužaljke su više od prisjećanja grijeha. Doista, žaljenje za svojim poznatim grijesima ga ponizuje i pomaže mu u prepoznavanju koliko malo zapravo zna o svojim motivima. “U meni ostaje žalosna tama”, priznaje Augustin, “u kojoj su moje vlastite sklonosti skrivene od mene” (Ispovijesti 10,32). Takva ga poniznost, čini se, dovodi do mjesta gdje je spreman prepoznati grijehe, kojih nije bio svjestan.
2. Zamolite Boga da vam pokaže grijehe kojih niste svjesni.
“Nemate, jer ne tražite”, jednom je komentirao Jakov, Isusov brat (Jakovljeva 4,2). Tražite li redovito od Boga da vam otkrije grijehe koje još ne vidite? Mogu li biti tako duboko u vama, da ne želite znati za njih? Tu Augustinov primjer može biti osobito koristan. “Ja sam sebi manje poznat nego ti meni”, viče. “Molim te, Bože moj, reci mi o meni” (Ispovijesti 10,37). Kasnije to ovako kaže: „Evo, Gospodine, bacam svoje nevolje na tebe da mogu živjeti. Razmatrat ću čuda tvoga zakona. Ti znaš moju bešćutnost i moju slabost. Nauči me” (10,70).
3. Podčinite sebe i vaše grijehe crkvi
Kad Augustin zamoli Boga da “meni ispriča o meni”, njegov cilj nije jednostavno postati svjestan svoje prljavštine. Jer odmah nakon što je izgovorio ove riječi, on otkriva svrhu: “da to priznam braći” (10,37). Augustin želi svoje novootkrivene grijehe podijeliti sa zajednicom koja će ga smatrati odgovornim.
4. Prepoznajte da vaša nada ne dolazi od poznavanja sebe, već od poznavanja Boga.
Nakon što je oplakivao tamu u kojoj su bile skrivene njegove sklonosti, Augustin otkriva nadu koja ga je spriječila da upadne u povratnu petlju samo-zaokupljene introspekcije: “Naša jedina nada, naše jedino pouzdanje, naše jedino sigurno obećanje, Gospodine, je tvoje milosrđe” (10,32). “Jedna je stvar brzo ustati; drugo je ne pasti”, molio se kasnije. “Jedina moja nada je u tvoje neizmjerno veliko milosrđe” (10,35).
Naša je tendencija kao palih ljudi braniti vlastito mišljenje o sebi, vjerujući da je malo toga skriveno od našeg samo-razumijevanja. U međuvremenu, poziv Duha je da ponizno oplakujemo svoju sljepoću. Pa ipak, kada nas vodi Duh, ne ostajemo u sjeni introspekcije, valjajući se u labirintima vlastite duše. Umjesto toga, mi trčimo do Onoga koji poznaje naša srca bolje nego mi sami sebe. U konačnici, Njegova je milost naša jedina nada.
Autor: Timothy Paul Jones; Prijevod: Ivan H.; Izvor: Thegospelcoalition.org; Prevedeno i objavljeno uz dopuštenje portala Thegospelcoalition.org koje vrijedi za Novizivot.net.
