To je pitanje koje uznemiruje mnoge vjernike. Ako je Bog ljubav, kako može dopustiti da netko vječno pati? Nije li vječna kazna u suprotnosti s Njegovim milosrđem? Ipak, upravo to pitanje dotiče samo srce Božje pravednosti i ljubavi.
Biblija jasno govori o stvarnosti pakla. Isus, koji je utjelovljena Ljubav, više je puta govorio o „vječnom ognju“ i „mjestu tame“ gdje će biti „plač i škrgut zubi“. (Mt 25,41; Mt 8,12) No Isus nije to činio da bi plašio, nego da bi upozorio. Kao što liječnik otvoreno govori o posljedicama bolesti, tako i Krist otkriva ozbiljnost grijeha – jer samo tada čovjek može shvatiti dubinu spasenja.
Bog ne stvara pakao iz želje da muči, nego kao nužnu posljedicu odbacivanja Njega samoga. Ljubav Božja je apsolutno poštena – nikoga ne prisiljava. On ne otkazuje slobodu, čak ni kada ona vodi u propast. Pakao nije mjesto gdje Bog muči ljude, nego stanje u kojem čovjek sam sebe odvaja od izvora života, svjetla i radosti. To je vječnost bez Boga, koju slobodna volja može odabrati.
No zašto je ta kazna vječna? Zato što je odbacivanje Boga, ako ostane nepromijenjeno, čin koji traje u vječnosti. Kao što se pravednici zauvijek raduju u Bogu, tako se i oni koji ga svjesno odbiju zauvijek nalaze izvan Njegove prisutnosti. Vječnost ne mijenja čovjekovu odluku – ona je samo učvršćuje.
Ali u središtu svega ostaje ljubav. Bog „ne želi da itko propadne, nego da svi dođu do obraćenja“ (2 Pt 3,9). Krist je na križu podnio pakao razdvojenosti od Oca da bi nas od njega spasio. Nitko ne mora tamo završiti. Pakao postoji, ali je prazan za one koji odgovore na Božju ponudu milosti.
Dakle, Bog ljubavi ne muči – On poštuje. I ta poštovana sloboda, ako se ne preda ljubavi, postaje vlastiti oganj koji gori bez prestanka. Zato je evanđelje poziv, a ne prijetnja: “Izaberite život, da budete živi vi i vaša djeca.” (Pnz 30,19)
