Vijest da jedan kolega svećenik napušta svećeništvo duboko je pogodila svećenika Željka Šipeka, koji je svoju bol, zahvalnost i bratsku blizinu odlučio pretočiti u iskrene riječi.
Bez osude i bez teških riječi zahvalio je svome kolegi i bratu za sve dobro koje je kroz godine darivao ljudima, Crkvi, subraći i Subotičkoj biskupiji. Posebno je naglasio kako poštuje njegov put i hrabrost da ga slijedi.
No, njegova poruka nije samo oproštaj od jednog svećeničkog puta. Ona je i snažan podsjetnik svima nama: svećenici su ljudi. Imaju svoje radosti, borbe, tišine, umore i rane.
Cijelu objavu donosimo u nastavku:
Danas me pogodila vijest da jedan moj dragi kolega napušta svećeništvo. Želim izraziti zahvalnost svom kolegi i bratu u svećeništvu za sve dobro koje je kroz godine darivao ljudima, Crkvi i nama subraći te našoj Subotičkoj Biskupiji.
Poštujem njegov put i njegovu hrabrost da ju slijedi. Ne pišem ovo da bih sudio, nego da bih podijelio nešto što nosim u srcu. Svećenici su ljudi. I mi imamo svoje radosti, svoje borbe, svoje tišine i svoje rane. Ponekad nas se sudi po tome jesmo li nasmijani, umorni, tihi, rastreseni… a rijetko nas se pita jednostavno: „Kako si?“
Zato vas molim — ne samo zbog mene, nego zbog svakog svećenika kojeg poznajete — molite za nas. Pitajte nas kako smo. Ne pretpostavljajte da smo uvijek jaki. Svećeništvo je dar, ali je i put koji se nosi srcem, i ponekad je težak. Vaša blizina, vaše razumijevanje i vaše molitve više znače nego što možete zamisliti.
Za svog kolegu molim da ga Gospodin vodi i čuva na njegovom putu. A za nas koji ostajemo — molite da budemo vjerni, radosni i ustrajni u služenju vama i Bogu. Dragi …., ostaješ u mojim molitvama i u mojoj bratskoj blizini. Ako ti ikada zatreba prijatelj, znaj da imaš mjesto u mom srcu.
Željko
PS: Kad dođe vrijeme saznat ćete o kome se radi, stoji u objavi na Facebooku.
