Ima li čekanje na Boga smisla? Ima, a evo i zašto!

Foto: Daniel Peiron/Freeimages.com

Čekanje me stavlja na probu strpljivosti. A čekanje je umjetnost za sebe! Čekati na Boga posebno me dotiče, prije svega kada se radi o velikoj brizi. Kako brzo odustajem kada se ništa ne događa.

Dvoje ljudi iz Biblije osobito me ohrabruju da ne odustanem od čekanja. Oni su naučili i doživjeli da se čekanje na Boga isplati. Oboje su živjeli prije više od 2000 godina u Jeruzalemu i pripadali su profesionalcima u izdržljivosti – Ana i Šimun.

Godinama su molili u hramu da Bog pošalje Izraelu Spasitelja. Od posljednje knjige u Starom zavjetu, Bog nije poslao nikakvu pismenu garanciju niti ohrabrenje. Unatoč tome, Ana i Šimun čvrsto su se držali Božjeg obećanja: jednog dana doći će Spasitelj – Mesija. Ući će u onaj hram, i to za vrijeme njihovog života. Bog je Šimunu obećao ”da neće umrijeti dok ne vidi Krista, Spasitelja” (Lk 2,26).

I tada je došao dan. Ana je doživjela duboku starost, 84 godine, a ni Šimun već dugo godina nije bio mlad. Jutro je svanulo kao i svako drugo. Prve sunčane zrake dodirivale su krovove Jeruzalema, ulice su se sve više punile životom i bukom. A Šimun je ipak osjetio da je danas poseban dan.

I zaista, jedan mladi par sa svojim malim sinom ušao je u hram. Odjednom je Ana čula kako stari Šimun kliče dok drži dijete u svojim rukama: ”Gospode, sada mogu u miru umrijeti jer sam vidio Spasitelja svijeta. On je svjetlo svim narodima” (Lk 2,32). Ana je skupila svoje haljine, ustala je i potrčala tako brzo kako su je noge nosile. On je bio tu! Sada su njene oči vidjele lice Onoga koga je cijeli život čekala.

Što su zapravo Ana i Šimun osjećali i mislili? Srca su im trebala eksplodirati od radosti, radosti koju mogu osjetiti samo oni koji su sjedili u ”Božjoj čekaonici”.

Zašto čekati?

Većina modernih ljudi smatra dugogodišnje čekanje gubljenjem vremena – sat otkucava! Tko čeka, rasipa dragocjene minute. Ako je Bog svemoguć, može odmah djelovati! Ili je možda zaboravio da mi ljudi imamo kalendar, dok On u vječnosti ”sve vrijeme svijeta ima”?

Ana nije gledala na čekanje kao na rasipanje vremena. Njena se radost za vrijeme čekanja umnožila, a Bog ju je cijenio jer Mu je vjerovala. Izdržljivost njenog srca dirnula Ga je i radovala na poseban način. Na Boga ništa ne utječe tako kao vjera – a prava vjera dokazuje se čekanjem.

Mnogi mogu vjerovati u Božje čekanje jedan dan, jedan mjesec ili možda jednu godinu. Tada odustaju. No, prava vjera nije ograničena vremenom. Ona se čvrsto drži odnosa s Bogom, ukorijenjena je u Njegov karakter i Njegovo prihvaćanje, nije vidljiva.

Isplati li se razvijati strpljivost?

A vi? Ostajete li kada vas Bog poziva u čekaonici ili nakon određenog vremena jurite van? Već kod zubara, prije nego ste pozvani, minute mogu izgledati poput vječnosti. Koliko je još teže kad nekome ”gori pod petama”, a Bog kaže: ”Čekati – molim”, i to godinama.

Ana i Šimun savjetovali bi vam da to izdržite. Sigurno ni za njih to nije uvijek bilo jednostavno. Bez dvojbe, mnogi su ih ismijavali, a sa svakom novom borom i sijedom vlasi, prodiralo je pitanje u njihova srca, je li ih Bog ipak zaboravio. No, oni su usmjerili svoj pogled na vječnost i Božju mudrost, daleko od mjerenja vremena i ljudskog prosuđivanja.

Kvaliteta treba vremena. U našem brzom društvu, lako zaboravljamo da se najvažnije stvari u životu polagano razvijaju – prijateljstvo, mudrost, karakter, vjera, ljubav. Previše smo se navikli sve rješavati pritiskom na dugme, u supermarketu ili ”klikom miša”. Bog nas poziva u čekaonicu, da izgradimo odnos, da ga pustimo da sazri. On ne izgrađuje čovjeka kao montažnu kuću, nego ga oblikuje u jedinstveno umjetničko djelo. Isplati se razvijati ustrajnost jer kod Boga je čekaonica prostor za obradu.

Jeste li nekad u liječničkoj čekaonici sjedili sat vremena, a da nitko nije došao? Polagano razmišljate bi li se trebalo pomaknuti i oglasiti: ”Halo, ja sam još ovdje!”

Ana i Šimun su ukazali Bogu na sebe. I to svaki dan. Ana ”je napuštala hram samo rijetko. Da bi služila Bogu, molila je i postila dan i noć!” (Lk 2,37). Ona se, takoreći, posve privukla Bogu i svakodnevno se družila s Njim. Tamo gdje bi drugi ostajali bez riječi, ona bi uvijek izlijevala svoje srce pred Bogom. Kakav se to duboki odnos razvio? Za Anu je čekaonica postala mjesto susreta.

Tražite li podršku?

”Sterilna tišina” za mene je najneudobniji aspekt čekaonice. Često ga prekida moguće šuškanje novina i kašljanje. Promatrajte jednom – svatko pokušava uloviti stolicu koja je po mogućnosti udaljena što dalje od ostalih mjesta.

Biblija ne otkriva jesu li i kako često Ana i Šimun međusobno razgovarali. Ipak, jedva mogu zamisliti da su se njih dvoje gotovo svaki dan, desetljećima susretali, a da nisu ni riječi razmijenili. Sigurno su se tu i tamo poticali da ne gube nadu. Već samo jedan pogled u molitvi je ohrabrivao.

Tražite li vi pratitelja u molitvi? Obazirete li se u čekaonici? Niste sami. Razbijate li tišinu? Kakva šteta, kada u najtežim trenutcima zašutimo.

Koga molitva mijenja?

Zanimljivo je da Ana i Šimun nisu pokušavali uvjeriti Boga kako bi bilo dobro poslati Spasitelja. Tu je zamisao Bog sam već davno imao. Njegova je odluka bila čvrsta. Oni su se samo držali Njegova obećanja i vjerovali mu.

C. S. Lewis jednom je rekao: ”Molitva ne mijenja Boga, ona mijenja mene.” Bog nas potiče na molitvu kako bi promijenio naše srce i ojačao našu vjeru u Njega. On ispravlja loša očekivanja i način razmišljanja te oslobađa svojom istinom.

Radost iščekivanja je najljepša radost

Kod Boga najbolje dolazi na kraju. On zna da stolice u Njegovoj čekaonici nisu mekano tapecirane. Niti Aninim koljenima hramski pod nije osobito odgovarao. Katkad bi iskra radosti preletjela njenim licem, kada bi sanjala o tome kako bi moglo izgledati lice Spasitelja. Činjenica da je samo pitanje ”KADA”, a ne ”DA LI”, sigurno ju je često ohrabrivala. Njezina vjera bila je čvrsta. ”Sigurnost da Bog ispunjava ono što je obećao” (Heb 11,1). Unatoč svemu, tlo je bilo tvrdo i kamenito, ponekad nije osjećala nadu, nego je samo svojevoljno vjerovala.

Uživajte u radosti iščekivanja Božjeg djelovanja koliko god možete! Kod Boga je dobro što radost iščekivanja na kraju nikada ne razočara. Nitko ne može previše očekivati ako se radi o tome što Bog čini za ljude koji Ga ljube. Ana i Šimun to su doživjeli.

Ja mislim da im još i sad, tu i tamo poteku suze radosnice. Jer činjenica da će Spasitelja gledati i slušati od Njega: ”Odlično napravljeno, ti vrijedni radniče! Sad uživajmo!”, ne samo na kraju života nego i cijelu vječnost, sigurno nadilazi i njihove najsmjelije snove.

Autorica: Ines Weber; iz knjige ”Darovi koje nebo šalje