Ponekad najdublje istine dođu tiho, ne iz knjiga ili s pozornica, nego u razgovoru na stubištu, uz šalicu čaja, ili od starijih ljudi koji u sebi nose čitav svemir sjećanja, radosti i boli.
Takva je i priča bake Bjanke, 82-godišnje Talijanke iz malog grada Azola, koja je svojom jednostavnom, ali dubokom rečenicom dotaknula tisuće srca.
„Stara sam. Mogu uskoro umrijeti. Kad? Za dvije, tri godine? Ipak, dala bih sve te godine svog života da mogu provesti jedno poslijepodne sa svojom mamom i tatom“, rekla je svojoj susjedi.
Bjanka živi sama i svakog tjedna pomaže svojoj mlađoj susjedi iznoseći kante za smeće, a zauzvrat prima domaće džemove. No iza tog svakodnevnog života stoji duboka čežnja: da još samo jednom vidi svoje roditelje. „Kad god pomislim da nisam dovoljno dobra kći, sjetim se Bjanke i odmah shvatim koliko je dragocjeno vrijeme koje imam s mamom“, priznaje susjeda.
“Voljela bih da ste ovdje”
Bjanka svake večeri poljubi sliku svojih roditelja i šapne: „Voljela bih da ste ovdje. Samo na jedan dan.“ Njezine riječi podsjećaju na „telefon vjetra“ u Japanu – staru govornicu u kojoj su ljudi, nakon cunamija 2011., „razgovarali“ s onima koji više nisu živi. Govorili bi im o svakodnevnim stvarima, a gotovo uvijek i – „Nedostaješ mi.“
Bjanka je u životu izgubila i sina dok je još bio beba, ali kaže da joj je najveći žal što nije bila uz svoju majku u njezinim posljednjim trenucima. „Imala je četvero djece, i neposredno prije smrti pokazala je četiri prsta, pa savila jedan. Htjela je reći: ‘Nedostaje mi jedno dijete.’ To sam bila ja.“
I njezina susjeda nosi sličnu priču – njezina majka Jošiko napustila je Japan zbog ljubavi i udala se u Australiji, znajući da možda nikada više neće zagrliti svoje roditelje.
U Japanu postoji običaj: roditelji brinu o djeci dok su mala, a kasnije djeca vraćaju tu brigu. No suvremeni život, daljine i okolnosti često nas odvoje od onih koji su nam dali život.
Biblija nas podsjeća: „Poštuj oca svoga i majku svoju, da ti dobro bude i da dugo živiš na zemlji“ (Efežanima 6,2-3). Ljubav roditelja ne prestaje s godinama, niti naša obaveza prema njima. Vrijeme s njima je dragocjeno i neponovljivo – danas je trenutak da im pokažemo zahvalnost, da ih zagrlimo, nazovemo ili posjetimo. Jer jednoga dana, i mi bismo možda dali sve da imamo još samo jedno poslijepodne s njima.
