Ogovaranje zapravo proizlazi iz nemoći, a stvara prividan osjećaj moći.
Melita ima 42 godine, radi u osiguravajućem društvu i živi sa suprugom i dvoje djece. Potražila je pomoć zato što nikako ne može opustiti. Stalno razmišlja o tome što drugi o njoj misle i što bi trebala reći. Najviše je zabrinjava situacija na poslu, jer ima osjećaj da je svi ogovaraju pa se osjeća ukočeno i ne zna s kim bi se družila.
“To je došlo dotle da cijelo jutro razmišljam o tome s kim da taj dan odem na ručak”, kaže Melita. “Najradije bih otišla sama, ali to bi izgledalo kao da ih izbjegavam, pa bi se tek onda svi urotili protiv mene”. “A, recite mi, jeste li i vi tu i tamo skloni ogovaranju?” Oprezno sam upitala. “Naravno da volim ogovarati, svi to rade, zar ne?” odvratila mi je. “Zapravo, ne rade baš svi”, odgovorila sam. “To radi puno ljudi, ali oni ne znaju što time gube”, rekla sam Meliti, koja je ostala zbunjena jer je bila uvjerena da je ogovaranje samo neka vrsta ispušnog ventila koja pomaže čovjeku da se rastereti. Nije u tome vidjela ništa loše. Naravno, znala je da to “nije u redu” prema ljudima koje ogovara, ali nije znala da ljudi koji ogovaraju time nešto gube.
Prividan osjećaj moći
Iz Melitine perspektive, kao i iz perspektive mnogih drugih, ogovaranje je prilično moćno sredstvo. Kada dvije prijateljice ogovaraju treću, one uz to negativno isto mišljenje postaju jače, a i osjećaju se čvršće povezanima. Psihološka istraživanja pokazala su da razdvojene, pa čak i posvađane ljude mogu ponovno povezati dvije stvari: zajednički cilj ili zajednički neprijatelj. U slučaju ogovaranja stalno je prisutan zajednički neprijatelj – prijateljica, kolegica, susjed … Stalno je tu netko komu se lijepe negativne etikete.
Ogovaranje zapravo proizlazi iz nemoći, a stvara prividan osjećaj moći. Kada se čovjek osjeća nemoćnim ili nedovoljno hrabrim da o stvarima razgovara i razriješi ih izravno, onda ima potrebu “rasteretiti” ogovaranjem.
Cilj ogovaranja je dobiti istomišljenika, privući nekoga na svoju stranu kako bi se osjećali jačima i sigurnijima. Nije važna vjerodostojnost onog što se prepričava. U stvari, iskrivljenost i napuhavanje priče je poželjno jer cilj nije podrobna analiza, već ocrnjivanje.
„Nerazumnik prezire svoga bližnjega, dok čovjek uman šuti. Tko s klevetom hodi, otkriva tajnu, a čovjek pouzdana duha čuva se” (Izreke 11,12-13).
