“Dala sam im sve, a oni me mrze”: Ispovijest majke Zorice koja je otišla raditi u inozemstvo

San o boljem životu često nosi visoku cijenu. Mnogi roditelji, u nadi da će svojoj djeci omogućiti sigurniju i udobniju budućnost, odluče otići “trbuhom za kruhom” u inozemstvo. No, ono što na početku izgleda kao privremena žrtva, ponekad ostavi neizbrisive posljedice. Zorica iz Zrenjanina to zna bolje od većine.

Prije više desetljeća, ona i njezin suprug donijeli su tešku odluku – napustiti Srbiju i otići raditi u Njemačku. Dvoje male djece, trogodišnju kćer i petogodišnjeg sina, ostavili su Zoričinim roditeljima. Vjerovali su da je to privremeno, za njihovo dobro.

“Svaki odlazak bio je pakao. Kćer me hvatala za suknju, sin trčao za autom. Srce mi je pucalo, ali sam mislila da će mi jednog dana oprostiti”, prisjeća se Zorica. “Slali smo novac bez dana zakašnjenja. Kupili smo stanove, platili školovanje, namještaj, sve. Radili smo dan i noć – za njih.”, prenosi Blic.

No, povratak u domovinu nije donio očekivani mir. Umjesto zagrljaja i riječi zahvalnosti, dočekala ih je tišina. Sin se nije javio. Kćer im je rekla: “Vi ste nas ostavili. Birali ste svoj život – birajte ga i dalje.”

“Ne tražim ništa, samo ovo…”

Zorica danas ima 68 godina. Njezin muž je bolestan, ona teško hoda. Unuke je vidjela dvaput. “Ne kažu bako. Kažu Zorice. Kao da sam netko sa ceste. Ne tražim ništa, samo da me pogledaju i kažu: ‘Znamo da si nas voljela.'”

Dani joj prolaze ispred zgrade, u tišini. “Ne gledam više s nadom. Samo da me ne iznenade dolaskom. Da me ne vide kako plačem. Više nemam suza. Samo prazninu.”

Svoju priču završava riječima koje paraju srce: “Ako neka mlada majka ovo čita, neka zna – novac ne može zamijeniti djetinjstvo. Djeci treba miris majčine kose, topli zagrljaj, bajka pred spavanje. A ja… to im nisam dala. I to mi nikad neće oprostiti.”

Zorica ne zna hoće li ikada oprostiti sama sebi. Jer ponekad, najveće žrtve ne donesu plod, već bol. Pomolimo se za ovu usamljenu ženu!