Isus nas nije pozvao da budemo ‘dragi’

Ljubaznost nije nužno pobožnost.

Imam problem. Tip sam osobe koja stalno nastoji ugoditi ljudima.

Moja želja da svakoga učinim sretnim pojavila se bezazleno. U crkvi su nas učili da je Isus bio dobar prema ljudima. To učenje sam morao preispitati u svojoj odrasloj dobi i otkrio da je u najboljem slučaju iskrivljeno, a u najgorem pogrešno. Ispada da niti jedan plod Duha nema nikakve veze s ugađačima ljudima, a ja sam jedan od njih. Teško mi je reći ne. Teško mi je biti iskren. Teško mi je pokazivati druge emocije osim sreće.

Upravo sam postao jedan od onih „dragih“ kršćana i pitam se gdje sam pogriješio.

Svi smo krivi na neki način u smislu toga da nismo spremni biti iskreni s ljudima zbog straha da ne povrijedimo njihove osjećaje, izgledamo manje duhovni ili izgubimo prijatelja. Često na štetu vlastitog blagostanja, previše toga uzimamo na sebe, previše se obvezujemo i dajemo kako bismo ispali dobar kršćanin. Iako smo svakako svi pozvani žrtvovati se za veće dobro, nešto je radikalno krivo u tome što su kršćani većinom užurbani, umorni i zaokupljeni.

Kako se ovo dogodilo?

Pozvani ste na tu božićnu zabavu na koju najradije ne biste išli, ali budući da je vođa vaše male grupe domaćin, obvezujete se i nadate barem dobroj hrani i pristojnom daru. Stiže vam niz tekstualnih poruka od te prijateljice koja jednostavno ne može svoj život dovesti u red, a vi pokušavate odgovoriti ohrabrenjem i ljubavlju, dok kolutate očima i pitate se zašto ste joj uopće dali svoj broj i hoćete li se uopće noćas naspavati. Imate tog prijatelja koji vam je posudio knjigu koju jako voli, a ipak ne možete dovršiti ni prvo poglavlje jer vam je nevjerojatno dosadna. Ipak, kad vas pita o knjizi, kažete mu: „Oh! Super je!“

Zašto to činimo? Zato što mnogi od nas pogrešno vjerujemo da je biti „drag“ srodno tome da ste „pobožni“. Ne želimo nikoga uznemiriti ili naljutiti, ne želimo prekršiti pravila, ne želimo biti iskreni i ne želimo reći ne. Zašto si to činimo? Zato što smo predragi, skrivajući se pod krinkom naše vjere i obavljajući dužnosti koje nam iscrpljuju život samo zato što nekako mislimo da bi tako Bog želio da živimo.

Ipak, uvidom u život Isusa, Sina Božjega, vidimo da je Isus ponekad činio stvari koje nisu bile toliko „drage“, a ipak je ispunio Božju svrhu, mnogo veći poziv od toga što ljudi koji ugađaju drugima mogu ikada biti.

U priči o podizanju Lazara iz mrtvih vidimo tri komponente Isusovog karaktera koji nas mogu izazvati da živimo kao što je On živio: Isus je rekao ne. Isus je iskren. Isus pokazuje i druge emocije pored sreće.

U priči o podizanju Lazara iz mrtvih, čak i nakon što je čuo vijest o njegovoj bolesti, Isus je dva dana čekao da ga ide posjetiti. Njegovi učenici su ga nagovarali da ostane, budući da su Židovi u Judeji upravo pokušali kamenovati Isusa. Ipak, Isus je rekao ne, ne podliježući pritisku ostalih, već držeći smjer ka ostvarenju onoga što je Bog stavio na Njegovo srce.

Marta i Marija su obje bile duboko nezadovoljne radi tolikog dugog čekanja na Isusa, inzistirajući na tome da kada bi Isus bio tamo u pravo vrijeme, njihov brat bi sigurno još uvijek bio živ. No Njegova svrha nije bila da Lazara održi živim, već da ga podigne iz mrtvih, time pokazujući Božju moć. Kada se suočio s Martom, Isus nije izmislio priču o tome kako se izgubio, već joj je govorio iskreno da će njezin brat ponovno živjeti – što je Njegova svrha dolaska.

Konačno, usred ožalošćene obitelji i prijatelja Lazara, Isus nije dao ni pobožan ni ponosan ukor. Nije produhovljavao njihovu bol izrazom „To je volja Božja.“ Nije ih zagrlio i rekao: „Sve će biti u redu.“ Ne, kao posljedica Njegovog vlastitog uznemirenog duha u tom trenutku, Isus je zaplakao s onima koji su plakali, pokazujući svoju ljubav prema Lazaru svima koji su se okupili.

Mnogi od nas ne mogu reći ne ljudima kad god predstavljaju neku ideju koja je drugačija od naših uvjerenja, čak i ako je u pitanju snažno uvjerenje koje je Bog položio na naše srce. Isus je rekao ne, i zato se ne trebamo bojati učiniti isto. Mnogi od nas ne mogu biti iskreni s ljudima, osobito ako se osjećaju kao da smo ih iznevjerili. Izmišljamo izlike ili čak lažemo kako bismo sebe učinili boljima umjesto da budemo iskreni s drugima. Mnogi od nas ne mogu pokazati emocije izuzev sreće, zato što mislimo da je to prirodan stav kršćanina, no čak je i Isus zaplakao u trenutku žalosti.

Dopuštajući Isusu da živi u vama neće nužno proizvesti ono što je „drago“, ali će nesumnjivo proizvesti ono što je „pobožno“. Neće biti ugodno, učinkovito ili čak sigurno, ali bit će ispravno i stvorit će od vas boljeg sljedbenika Isusa.

Još jedna napomena: Neki će možda čitati ovaj članak i uzeti drugu krajnost, nasuprot ljudima koji ugađaju drugima i koristiti ovu informaciju kako bi postali „drznici za Isusa“, netko tko proziva ljude za sve i svašta, netko tko govori „istinu u ljubavi“, ali u sebi nema puno ljubavi. Netko za koga se može reći da ima „duhovni dar“ obeshrabrenja. Molim vas, nemojte biti ta osoba.

Iako se Isus zasigurno radikalno razlikuje od kršćana koji žele ugađati drugima, u čemu se mnogi od nas pronalaze s vremena na vrijeme, Isus nije onaj koji je išao okolo kako bi svakoga osudio. Neka nam Bog udijeli diskretnost, mudrost i umješnost dok se krećemo kroz ovaj život dopuštajući Njegovom duhu da nas iz dana u dan sve više i više oblikuje na svoju sliku.

Autor: Eric Hoke; Prijevod: Vesna L.