Iznenađujući ispit istinske vjere
Foto: Pexels

Dva muškarca krenula su u hram kako bi štovali. Ti su muškarci, za razliku od dvojice iz Isusove usporedbe (Luka 18, 9-14) izgledala i zvučala identično.

Obojica su podignuli ruke u znaš slavljenja. Obojica su sjela u tišini, ispod jeka Božje Riječi. Obojica su pognula glave u znak priznavanja. Pa ipak, samo je jedan od te dvojice muškaraca otišao u svoj dom opravdan. Samo jedan je bio pomiren s Bogom.

Za neke je ovaj scenarij uznemirujući. Ako ne možemo raspoznati duhovnu iskrenost pojedinca prema njegovom vlastitom slavljenju, kako je onda možemo raspoznati? Ako podignute ruke, uši koje žele slušati i pognuta glava mogu sakriti otvrdnuto srce, kako se onda prikazuje istinska ljubav prema Bogu?

Glavni odgovor dolazi kroz Kristov odgovor: „Učitelju, koja ja zapovijed najveća u Zakonu?“ (Matej 22, 36) Isus, umjesto odgovaranja jednom zapovjedi, izgovara dvije:

„Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim. To je najveća i prva zapovijed. Druga, ovoj slična: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga.“ (Matej 22, 37-39)

”Ljubi Gospodina” prva je i najveća zapovijed, kruna Božjeg dobrog Zakona. No takva ljubav nikada ne ide sama, kaže Isus, niti je uglavnom poznata po vanjskim djelima štovanja. Umjesto toga, ljubav prema Bogu demonstrirana je po tome kako se pojedinac odnosi prema svome bližnjemu. Zato, ako želite na bolji način razaznati nečiju duhovnu iskrenost, nemojte promatrati samo kako se ponaša u crkvi. Gledajte kako se ophodi prema svojoj djeci. Gledajte ga dok je na radnome mjestu. Gledajte kakav je u prometu. Gledajte kakav je kada je uvrijeđen. Jer raspoznati ćemo ih prema ljubavi za svoje bližnje.

Najcitiraniji Isusov citat

Iako se prva i najveća zapovijed pojavljuje u Shemi, stih koji je možda najistaknutiji od svih, onaj o ljubavi prema našim bližnjima, izgleda kao da je zakopan ispod zakona i obreda Levitskog zakonika. No ne i za Isusa. Levitski zakonik 19, 18 postao je stih kojeg je Isus najčešće citirao, kao i najviše citirani stih cijeloga Novoga zavjeta.

Zašto se Isus redovito vraćao na stihove, kroz koje mi prođemo samo na brzinu tijekom čitanja Biblije? Iz najmanje dva razloga. Prvi, Levitski zakonik 19, 18 sažima, na vrlo kompaktan način, srž Božjeg Zakona i način kako je povezan s našim međusobnim odnosima. Kao što je Pavao pisao kasnije: „Nikomu ništa ne dugujte, osim da jedni druge ljubite. Jer tko drugoga ljubi, ispunio je Zakon. Uistinu: Ne čini preljuba! Ne ubij! Ne ukradi! Ne poželi! i ima li koja druga zapovijed, sažeta je u ovoj riječi: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga.“ (Rimljanima 13, 8-9) Levitski zakonik 19, 18 jest kao kratak izlazak na površinu podzemne rijeke, koja teče kroz cijeli Stari zavjet i koja daje život svakom zakonu.

No, Isus se vraćao na Levitski zakonik 19, 18 iz još jednog razloga: više nego bilo što drugo, ljubav prema bližnjima otkriva iskrenost naše vjere. John Calvin primjećuje kako je prva tablica Deset zapovijedi, koji se odnosi na ljubav prema Bogu, “obično bila iskazana ili u namjeri srca ili u obredima”. Ali, nastavlja Calvin “namjera srca nije se pokazala, a licemjeri su se neprestano nastavili baviti obredima”. Što je jedan od razloga zašto je Bog dao drugu tablicu zakona, koja se odnosi na ljubav prema bližnjemu, jer “djela ljubavi su takva da kroz njih svjedočimo stvarnoj pravednosti”.

Kroz svakodnevne interakcije s članovima obitelji, prijateljima, strancima i neprijateljima, pokazuju se skrivene namjere srca. Zato, u usporedbi s dobrim Samaritancem, Isus prikazuje istinitu duhovnost; ne kroz religiozne obrede, u kojima su se isticali svećenik i Levi, nego kroz djelo praktičnog milosrđa. (Luka 10, 30-37) Bez takvog milosrđa, sva religiozna djela koja činimo ostaju samo religiozna djela, bez vrijednosti. (Matej 23, 27) Kao što je Isus rekao u još jednom često citiranom citati: „Žudim za iskazivanjem milosrđa, ne za žrtvama.“ (Matej 9, 13; 12, 7; Hošea 6, 6) Bolje ponuditi svoju ruku čovjeku koji leži na cesti, nego stići u hram na vrijeme.

Oni koji su duhovno mrtvi mogu obaviti mnoge religiozne obrede. Mogu se okupljati s Božjim narodom, mogu moliti dugo i često, mogu pamtiti Božje zakone, mogu davati desetke. No ne mogu voljeti svoje bližnje onako kako to Bog želi.

jedna prava vjera
Foto: Pexels

Šire susjedstvo, dublja ljubav

U ovome trenutku mogli bismo se zapitati sljedeće: ”Da ljubav prema našim bližnjima otkriva našu duhovnu zrelost, no može li se i ovo lažirati”? Naravno da može. Mnogi Židovi su u Isusovo vrijeme vjerovali da su poslušni onome što piše u Levitskom zakoniku 19, 18, dok su zapravo slijedili svoje vlastite zakone; zakone umanjene snage i vrijednosti, koji su više prikladni tijelu.

Isto možemo činiti i mi. Propovjednik iz devetnaestog stoljeća John Broadus primjećuje kako, upravo kada mislimo da volimo svoje bližnje kao same sebe, možda zapravo “volimo samo sebe, što je vrsta proširene sebičnosti” (što je citirano u Mateju, 160).

Isus je često ”ratovao” s takvom ”proširenom sebičnošću”. Isus neće dopustiti umanjivanje vrijednosti, koja se krije iza ljubavi prema bližnjima. Takva je ljubav, tada i sada, pozivala na nešto što daleko nadilazi nas same.

Isus ne samo da nas uči o nužnosti iskazivanja ljubavi prema našim bližnjima onako kako to iskazujemo prema nama samima, nego isto tako i potvrđuje istinsko značenje riječi ”bližnji” i ”ljubav”.

Tko je moj bližnji?

Kada smo suočeni s takvom zaprepašćujućom zapovjedi kao što je ”voli bližnjeg svoga kao samoga sebe”, jedan od naših prvih impulsa jest sužavanje značenja riječi ”bližnji” na one koje je lako voljeti.

Prvi puta kada naš Gospodin citira Levitski zakonik 19, 18, On isto tako citira i popularan dodatak zapovijedi: „Čuli ste da je rečeno: Ljubi svoga bližnjega, a mrzi neprijatelja.“ (Matej 5, 43) Koliko god pretraživali Stari zavjet, nećemo pronaći niti jednu zapovijed koja nas uči da trebamo mrziti naše neprijatelje. No pronaći ćemo zapovjedi, poput one iz Izlaska 23, 4-5. Stoga, suprotno od prirodnog impulsa, koji želi isključiti neprijatelje iz skupa naših bližnjih, Isus uči: ”Voli svoje neprijatelje”. (Matej 5, 44)

Uz neprijatelje, status bližnjih može se oduzeti i onima koji su u potrebi, pogotovo ako nam ti potrebiti nisu bliski. Stoga, kada mladić, pokušavajući opravdati samoga sebe, upita Isusa tko je njegov bližnji, Isus mu predočuje prikaz polumrtvog, napuštenog čovjeka, vrstu potrebitog čovjeka na kojeg možemo neplanirano potrošiti naše vrijeme i novac. (Luka 10, 29-30) Možda ga ne poznajete. Možda vam nije ništa zajedničko, osim toga što je čovjek kao i vi. Ali ako ste u blizini i ako možete pomoći, onda je taj potrebiti čovjek vaš bližnji.

Kako bismo procijenili dubinu naše ljubavi prema bližnjima, možemo se zapitati tko dobiva našu redovitu pažnju i pozornost. Za koga se molimo? (Matej 5, 44) Komu činimo dobro? (Luka 6, 27) Zbog koga činimo više, kako bismo ispunili potrebe tog čovjeka? (Matej 5, 47) Je li na tom popisu bilo koji ”neprijatelj”, netko tko nas je uvrijedio, provocirao, iskušavao, učinio nam nažao ili nas jednostavno ignorirao kada smo mi bili u potrebi? Je li na tom popisu netko tko je potrebit: skupina ljudi koji ometaju našu svakodnevicu i koji nam ne mogu ”platiti”? (Luka 14, 14)

Ako ne, onda se naš popis bližnjih mora povećati. Isus svakome od nas postavlja sljedeće pitanje: „Jer ako ljubite one koji vas ljube, kakva li vam plaća? Zar to isto ne čine i carinici?“ (Matej 5, 44) Svatko može voljeti bližnje koje je ”lako za voljeti”. No iskazivanje ljubavi prema potrebitima i ”neprijateljima”, oznaka je Kristolikog milosrđa.

Što je ljubav?

Možda si sami ne postavljamo ovakva pitanja. Možda znamo tko su naši bližnji. No što s ljubavlju? Niti ovdje Isus ne dopušta sužavanje definicije na nešto, što bi se moglo učiniti bez Njega.

Jedan od najboljih opisa istinske ljubavi prema bližnjem, nalazi se u onome što poznajemo kao Zlatno pravilo:

„Sve, dakle, što želite da ljudi vama čine, činite i vi njima. To je, doista, Zakon i Proroci.“ (Matej 7, 12)

”To je doista Zakon i Proroci”, jako podsjeća na tekst iz Matejevog evanđelja 22, 40, gdje Isus tvrdi da ”sav Zakon i Proroci” ovise o dvije najveće zapovijedi, čime nalaže da Zlatno pravilo pruža zlatni standard za ljubav prema bližnjima. I kakav je to tek standard.

Ovdje pronalazimo aktivnu, praktičnu ljubav, ljubav koja nadilazi dobre želje i koja ide do činjenja dobroga. Ovdje pronalazimo i ljubav u mislima, koja odvaja vrijeme i misli za ono što bi moglo zaista koristiti drugima. Pronalazimo i službujuću ljubav koja služi drugima, bez obzira na to kako su se oni ponašali prema nama. Ovdje pronalazimo i ”široko rasprostranjenu” ljubav, koja se proteže do ”što god poželite”. Ljubav prema bližnjima gura nas više naprijed nego što inače idemo, nalaže nam da naše bližnje stavimo u primarno stanje naše svijesti, umjesto da se prema njima odnosim kao da su pozadinski likovi u predstavi u kojoj smo mi glavni.

Dakle, uz pitanje koga voljeti, možemo se pitati i kako voljeti. Donosi li nam ljubav redovito neugodnosti? Teče li iz srca, koje je toplog od želje da drugi imaju dobro u Kristu? Oblikuje li se kroz konkretno djelovanje? Za one od nas koji su orijentirani na zadatke: uključuju li naši popisi obaveza raznolike potrebe drugih ili samo naše vlastite potrebe?

Pobijedio rak vjera
Foto: Unsplash

On je prvi volio svoje bližnje

Kada nam Isus zapovijeda da ljubimo bližnje kao same sebe, onda nam govori da ljubimo sve svoje bližnje: uključujući neprijatelje i potrebite. Govori nam da zaista trebamo iskazivati ljubav prema njima, onako kako volimo sami sebe. Takva ljubav, koliko god bila nesavršena, a nesavršena će biti sve dok ne dođemo u nebo, nepogrješivo obilježava one koji istinski ljube Boga.

No, ako prva zapovijed postaje vidljiva kroz drugu, druga postaje moguća samo kroz prvu. Isus zapovijeda da volimo dubljom ljubavlju od one koju naša pala srca mogu ponuditi. On zapovijeda ljubav koja dolazi od Boga; točnije, ljubav koja dolazi od samog Boga koji je postao naš bližnji. Isus, kako bi nam pokazao tu pravednost i kako bi i sam postao pravednost, došao je i pokazao nam ovakvu ljubav. U Njemu vidimo besprijekornu ljubav prema bližnjemu, koja se razvija usprkos težini života. Isus je volio i neprijatelja i odbačene. Isus je liječio i sinove satnika i tražio je samarićanske grješnike. Ovdje je Onaj koji je volio druge kao što je volio samoga sebe, dopuštajući da beskrajne potrebe i ustrajne molbe prekinu tijek Njegovih dana i da naruše Njegovo vrijeme odmora. To je Jedan koji je volio svoga bližnjega, čak i onda kada je taj Njegov bližnji zabijao čavle u Njegove noge.

No, više od toga, ovdje je Jedan koji je nama iskazao ljubav, kada smo bili u većoj potrebi od polumrtvog čovjeka na cesti i kada smo bili prema Njemu veći neprijatelji od bilo kojeg neprijatelja kojeg poznajemo. Samo ljubav poput Njegove može odvratiti naša srca od religioznog formalizma i može nas vratit na slušanje Prve zapovjedi. I samo ljubav poput Njegove može naša ispuniti naša srca dovoljno da poslušamo drugu. Voljeti svoje bližnje kao same sebe proizlazi iz toga da nas Isus voli; duboko i svakodnevno.

Izvor: Desiringgod.org; Prijevod: Ivan H.; Prevedeno i objavljeno uz dopuštenje portala Desiringgod.org koje vrijedi za Novizivot.net.

0 Komentara
Inline Feedbacks
Pogledaj sve komentare