Mnogi se hvale da kažu u lice drugima ono što nije u redu. No, je li ta rečenica uistinu u redu? Trebate li biti izravni po svaku cijenu s drugima?
Nedavno sam razgovarala s jednom poznanicom. Uporno je ponavljala kako ona “svima kaže sve u lice” i kako ona “uvijek kaže što misli, pa što bude”. I o tome je pričala s ogromnim ponosom, kao da je to nešto što svatko treba raditi i kao da je to vještina komunikacije kojom se treba dičiti. To je objasnila time što ljudi tako uvijek znaju na čemu su s njom. Drugim riječima – nema laži nema prevare.
Razgovor je potom krenuo u drugom smjeru i primijetila sam da nije imala želju čuti moje mišljenje o toj temi, pa nisam ništa rekla. Onda sam se sjetila da sam ranije i ja par puta izgovorila neke slične rečenice, sve dok nisam otišla na trening asertivne komunikacije i shvatila koliko je to bilo pogrešno.
Zašto nije u redu vaša želja da budete izravni po svaku cijenu s drugima?
Asertivna komunikacija je vid funkcionalne komunikacije kojoj bi svi trebali pribjegavati. Ona predstavlja izražavanje naših misli i osjećaje na izravan i adekvatan način, uz uvažavanje prava drugih ljudi. Dakle, to jeste direktna komunikacija, ali pritom ne treba zaboraviti i na druga dva bitna faktora u toj definiciji: adekvatnost i prava drugih ljudi. Upravo ta dva faktora izostaju u vidu komunikacije koji propagira poznanica iz primjera.
Osoba koja ima potrebu da “saspe sve u lice” u stvari:
- želi izraziti svoj stav i svoje osjećaje (to joj je primarni cilj, a ne da pomogne drugoj osobi)
- ponekad se tako u stvari želi ispuhati
- u tom trenutku ne primjećuje da je takav pristup drugoj osobi možda navalentan ili neadekvatan (ne razmišlja da li druga osoba uopće želi to sluša)
- time pokazuje nadmoć u tom trenutku (jer bi ona “to tako i tako” ili ta druga osoba nešto ne radi dobro, pa bi ona “to i to na njenom mjestu”).
Iako sve prethodno možda zvuči grubo i vjerujem da ukoliko i vi propagirate ovakav pristup u stvari ne želite povrijediti drugu osobu već joj želite pomoći, znajte da vi u suštini ne radite to. Činite upravo suprotno – još više joj otežavate i možda joj dodajete samo još neke nove i loše osjećaje. Evo i zašto:
- druga osoba možda ne želi slušati vaše savjete
- treba joj samo jedno “razumijem te” od vas
- teško joj je i želi razgovarati o njoj i njenim osjećajima (a vi “sasipanjem u lice” u stvari naglasak stavljate na to kako biste VI nešto učinili/što VI mislite)
- treba joj suosjećanje, a ne popovanje
- ne morate je čak ni kritizirati izravno, ali ako odmah govorite kako bi vi nešto drugačije učinili, to neizravno znači da ona nešto ne radi dobro (tako može osjećati samo još veću neadekvatnost).
Kada ste izravni “po svaku cijenu” vi u stvari ne komunicirate asertivno. Vi se u tom trenutku ponašate agresivno!
U našem jeziku pridjev “agresivno” zvuči dosta grubo i uglavnom asocira na nasilje. Ovdje ne moramo ići tako daleko u opisu, ali suština je sljedeća:
Važno je KAKO, GDJE i KADA ćemo nešto reći, a ne samo ŠTO ćemo reći.
I u tome je upravo osnovno objašnjenje zašto nije u redu propagirati pristup “ja uvijek saspem sve u lice”. Iako treba izražavati svoj stav i svoje osjećaje, to ne možemo raditi UVIJEK i PO SVAKU CIJENU. Drugim riječima, to ne treba raditi onda kada takvo ponašanje krši prava i potrebe sugovornika.
Kako izrazite svoj stav, a da pritom ne povrijedite prava i potrebe druge osobe?
Procijenite da li druga osoba uopće želi slušati ono što imate za reći.
Zapitajte se hoće li joj iznošenje osobnog stava u konkretnoj situaciji pomoći ili će učiniti da se osjeća još gore.
Ponekad je i šutnja korisnija od bilo koje izjave u danom trenutku.
Obratite pozornost i na ton i gestikulaciju pri govoru, jer oni uglavnom komuniciraju mnogo više od riječi koje izgovarate.
Razmislite još jednom da li ljudima treba vaša 100% direktnost, jer je ponekad tanka granica između asertivnosti i agresivnosti, čak i kada imamo najbolje namjere.
Što vi mislite o rečenicama ”ja kažem sve u lice” ili ”ja saspem sve u lice”? Je li ih i vi nekad izgovarate? Jesu li je vama nekad uputili? Kako ste se tada osjećali?
