Je li Bog još uvijek dobar?

Je li Bog dobar? Ako je tako dobar i svemoguć, savršeno pravedan i ako nas bezgranično voli, logično je za pretpostaviti da bi učinio da neki horori nestanu…

Evo provokativne rečenice: postati kršćaninom znači da ćete biti skloni više, ne manje, depresiji. 

Nemojte me pogrešno shvatiti. Ne poričem stvarnost Kristovih djela, koja je ispunjena nadom i radošću, koja On čini kroz Duha Svetoga. (Rimljanima 15, 13) Niti želim da drugi odustanu od spoznaje te stvarnosti. No kao vjernik 33 godine, mogu samo reći da je depresija bila nezaobilazna stvarnost u mom učeništvu, iako nije bila u potpunosti. Da ne spominjem mnoge prijatelje koji imaju slične priče. 

Depresija je bolest srca i uma. Ona nas dezorijentira i zbunjuje. Zbog nje naša prijašnja snažna uvjerenja mogu biti potresena ili iskrivljena, pogotovo u situacijama kada se ono u što vjerujemo ne podudara s onime što nam se događa u životu. No zašto sam napisao da kada postanemo kršćani, to može osnažiti, umjesto ukloniti depresiju? Kako bih se kroz svoje učeništvo mogao dodatno otvoriti za to?

Suočavanje sa stvarnošću

Ono što je zajedničko svim kršćanima jest potreba za suočavanje sa stvarnošću: stvarnošću Boga, nas samih, sa stvarnošću ovog palog svijeta. Aspekti te stvarnosti su bolni, čak i više nego što to možemo pojmiti. No oni su i dalje aspekti stvarnosti. Cijena neuspjeha suočavanja sa stvarnošću je ozbiljna: može rezultirati time da obeščašćujemo ili čak okrivljavamo Boga. Neki mogu odustati od svoje vjere, jer ne mogu prihvatiti teške stvarnosti. 

Dopustite mi da vam dam primjer. Razmotrit ćemo tri stvarnosti koje su otkrivene u Bibliji, kako o njima piše psalmist. 

„Jahve kraljuje, u sjaj zaodjeven, Jahve zaodjeven moći i opasan. Čvrsto stoji krug zemaljski, neće se poljuljati.“ (Psalam 93, 1)

„Pravedan je Gospodin na svim putovima svojim i dobrostiv u svim djelima svojim.“

„Aleluja! Hvalite Jahvu jer je dobar, jer je vječna ljubav njegova!“ (Psalam 106, 1)

Zasad, sve je u redu. Kada ove stihove promotrimo pojedinačno, u njima nema ničega provokativnog niti problematičnog. 

No, kada se kršćanin bori s depresijom, mentalnom tminom koju zamišljam kao mračnu špilju, ova kombinacija istina može uvelike otežati vjerovanje u Boga. U tim situacijama je teško vidjeti kako se to sve zajedno podudara. 

U teškim vremenima je teško vjerovati

Da je Bog svemoguć i savršeno pravedan, da nas bezgranično voli, logično bi bilo za pretpostaviti da bi jednostavnim pucnjem prstiju mogao maknuti depresiju s mog uma. Krist je upravo to učinio nekome. (Luka 8, 35) No to se nije dogodilo meni. Gdje je sad Bog?

Osim osobnih problema, što je s užasima, o kojima saznajemo u medijima? Dok pišem ovaj članak, ruska invazija na Ukrajinu, zemlju koju jako volim, već traje šest mjeseci. Kiše su uzorkovale katastrofalne poplave širom jedne trećine Pakistana. Građanski rat se vratio u Etiopiju. I tako dalje. 

Ako je Bog tako svemoguć, savršeno pravedan i ako nas bezgranično voli, logično je za pretpostaviti da bi učinio da svi ovi horori nestanu. No Bog ne radi ništa. Gdje je Bog?

Ovdje slijedi moja otvorena provokacija. Vidite, kršćani i ateisti ili osobe koje donekle vjeruju, ne dijele istu vrstu problema. Mi vjerujemo da su sve tri izjave o Bogu istinite, u isto vrijeme. Kako bismo riskirali podcjenjivanje, ovu kombinaciju istina teško je uhvatiti usred patnje, kada te istine djeluju nestvarno. 

Zato sumnja raste. Pogotovo kod kršćana. 

Razlikovanje vrsta sumnji 

Postoji mnoštvo pogrješnog razumijevanja sumnji. Neki tvrde da je grijeh kada kršćanin sumnja uopće, što je poprilično čudno ako ste poput mene i ako ste se borili s različitim vrstama sumnji u svom kršćanskom životu. Drugi promatraju sumnju kao intelektualnu vrlinu, možda iz razlog što ni sami ne mogu čvrsto vjerovati ni u što. 

Prije nekoliko godina, čitajući odličnu knjigu Osa Guinessa „Dva uma: dilema sumnje i kako se nositi s njome“, naučio sam važnost razlikovanja sumnji. Kada se radi o borbi s teškim mislima u špilji depresije, meni je osobno jako pomoglo učenje razlike između tri vrste sumnje: 

1. Sumnja iz promišljanja: Ove su sumnje neizbježan dio odlučivanja između dvije ili više mogućnosti, dok iskreno procjenjujemo dokaze, cijenu i shvaćamo posljedice. Ove sumnje djeluju kao malene, usporene animacije i traju kako ne bi bile odbačene. Vidimo kako Židovi iz Bereje djeluju, usprkos takvim sumnjama u Djelima 17, 11-12. 

2. Sumnje iz dezorijentiranosti: ove sumnje nastaju iz naše nemogućnosti povezivanja istina, koje znamo o Bogu, sa očiglednim suprotnostima u stvarnosti koju doživljavamo. Primjer toga su naše tri biblijska primjera o Bogu. Ovo pogotovo ne uspijevamo povezati ako prolazimo kroz traumu, veliku tugu ili duboki mrak mentalnih bolesti. 

3. Sumnje iz pobune: ove sumnje nastaju iz prihvaćenog odbacivanja tvrdnji o istini ili nekom odnosu; onoga što Biblija običava prikazati kao snažniji oblik nevjere. U Hebrejima 3, 12-19 nas se strogo upozorava protiv takve vrste nevjere. 

Kada nas ljudi upozoravaju o sumnji, ona sumnja koja njih najviše brine jest buntovna vrsta. Zato koristim sintagmu ”sumnje od”, kako bih nas ohrabrio u međusobnom iskazivanju pomoći kod iskrenog analiziranja stanja uma i srca, mjesta koja su korijen naših sumnji. Moja želja ovdje jest pomoći iskrenim kršćanima, koji zaista žele prihvatiti da je sve ono što Bog tvrdi istina, iako se mogu boriti sa zbunjujućim sumnjama, pogotovo ako se s njima bore u špilji dezorijentirajuće depresije. 

S ovime na umu, usmjerit ću vas na biblijskog mentora koji je meni jako pomogao. 

S Jobom u špilji 

Zbog toga što depresija iskrivljava i dezorijentira, bačeni smo u vir neodlučnosti i zbunjenosti. To su sumnje koje nastaju iz mentalne bolesti. No zbog toga što je još jedno uobičajeno obilježje ove tame nevjerojatno snažan osjećaj krivnje, možemo sami sebe ”bičevati” zbog toga što osjećamo ovakvu vrstu zbunjenosti. Ovo se pogotovo može dogoditi ako smo naučeni da je bilo kakva sumnja u kršćanstvu grijeh. 

Potrebna nam je nekakva biblijska perspektiva cjelokupne situacije. Pitam se jeste li shvatili da zajedno poimanje ove tri biblijske istine upravo onaj intelektualni sadržaj, koji se nalazi i u vjerojatno najstarijoj knjizi Biblije: knjizi o Jobu. Jobovi prijatelji ne mogu prihvatiti da postoje primjeri ljudske patnje koji prkose njihovoj moralnoj logici, da je takva patnja nezaslužena. No Job inzistira na tome da su u krivu: Bog je svemoćan i savršeno pravedan, neograničeno milosrdan, no Job nije zaslužio tu patnju. 

Ako vam je ovo teško za shvatiti, niste sami. Tri Jobova prijatelja predstavljaju teološke i psihološke napetosti, koje postoje od davnina. Dakle, što učiniti kada se čini da ono što doživljavamo sve dovodi u pitanje? Evo gdje je Job odlučio utemeljiti svoju sigurnost kada nije mogao pomiriti svoje iskustvo patnje s Božjom snagom, pravdom i ljubavlju. 

„Ja znadem dobro: moj Izbavitelj živi i posljednji će on nad zemljom ustati.“ (Job 19, 25)

Job je imao mnoga pitanja. Puno toga se urotilo protiv njegove vjere. No nekako je znao da će u konačnici biti opravdan. Znamo završetak priče. Bog je prekorio Jobove prijatelje i njihovu pogrješnu logiku i opravdao je Joba, iako nije odgovorio na njegovo pitanje. Ovaj odgovor upućuje na ono za što se ja držim kada mi se zavrti u glavi od vrtloga.

Ključ je križ

Job je bio u pravu. Prolazak kroz sumnje ovisi o poznavanju Boga. Kao kršćani, znamo Njegovo ime. Znamo i da otkupljuje. To je čudo koje može držati ove tri istine zajedno, kada pokušavaju nadići naše razumijevanje. 

  1. Bog je svemoguć i aktivan: „Ne stidim se, uistinu, evanđelja: ono je snaga Božja na spasenje svakomu tko vjeruje – Židovu najprije, pa Grku.“ (Rimljanima 1, 16)
  2. Bog je savršeno svet i pravedan: „Njega je Bog izložio da krvlju svojom bude Pomirilište po vjeri. Htio je tako očitovati svoju pravednost kojom je u svojoj božanskoj strpljivosti propuštao dotadašnje grijehe; htio je očitovati svoju pravednost u sadašnje vrijeme – da bude pravedan i da opravdava onoga koji je od vjere Isusove.“ (Rimljanima 3, 25-26) 
  3. Bog je neograničeno dobar i voli nas: „A Bog pokaza ljubav svoju prema nama ovako: dok još bijasmo grešnici, Krist za nas umrije.“ (Rimljanima 5, 8)

Vidite li? Ključ je križ. Kada sam u živom pijesku, križ je moja stijena, pogotovo onda kada ništa drugo ne djeluje pouzdano. 

  • Križ dokazuje da je Bog uložio i intervenirao u svijet, vrijeme i prostor. Krist je umro kako bi ga otkupio. 
  • Križ dokazuje da Bog shvaća ozbiljno nepravdu, nečovječnost i grijeh. To mora biti imenovano i osuđeno. Krist je umro kako bi donio pravdu. 
  • Križ dokazuje da je Bog posvećen apsolutno svojoj ljubavi prema grješnim i buntovnim ljudima. Krist je umro za ljubav. 

Stoga, naučio sam u tami činiti nešto kroz čin volje: odlučio sam skloniti sve svoje bezbrojne sumnje, stvarne i valjane. Umjesto toga, držim se križa. Ne mogu reći da uvijek uspijevam. To je nekad velika bitka. Ponekad postane tako mračno da mi je potrebna pomoć nekoga da vjeruje za mene, možda tako da me jednostavno vidi kao nekoga tko nije osuđen. 

Odlažem svoje sumnje zbog najvećeg povijesnog događaja. Zbog Boga i križa imam dovoljno za nastaviti; i zbog uskrsnuća. Nemamo sve odgovore. No zbog križa znamo da će sve biti riješeno. Jer znamo da naš Otkupitelj živi.

Autor: Mark Meynell; Prijevod: Ivan H.; Izvor: DesiringGod.org; Prevedeno i objavljeno uz dopuštenje portala Desiringgod.org koje vrijedi za Novizivot.net.

NAJNOVIJE!