Je li Isus čitao Makabejce?

Prije nekoliko mjeseci upitao sam jednog rimokatoličkog svećenika zašto se ulomci knjiga o Makabejcima čitaju na misama kada su to apokrifne knjige. On me je iznenađeno pogledao i odgovorio: “To nisu apokrifi. I Isus je čitao Makabejce!”

Istina jest da je Isus vjerojatno imao mogućnost čitati knjige o Makabejcima i ostale deuterokanonske knjige koje mnogi kršćani ne smatraju u potpunosti Bogom nadahnutima (Baruh, Tobija, Judita, Knjiga mudrosti, Knjiga Sirahova, 13. i 14. poglavlje Daniela te neki dijelovi Estere). No to ne znači da je priznavao njihovu vrijednost. Na više mjesta kroz evanđelja Isus se poziva na zbirku starozavjetnih knjiga. Jasno, On ne koristi naziv Stari Zavjet, nego ih naziva knjigama ili pismima koje su pisali Mojsije, proroci i psalmisti. Pogledajmo sljedeće primjere:

“Nato mu je odgovorio: ‘Ako ne slušaju Mojsija i Proroke, neće ih uvjeriti ni ako tko ustane od mrtvih.’“ (Luka 16,31)

“Tada im je rekao: ‘Ovo su riječi koje sam vam govorio dok sam još bio s vama, da se mora ispuniti sve ono što je o meni zapisano u Zakonu Mojsijevu, i u Prorocima i u Psalmima.'” (Luka 24,44)

Dakle, vidimo da je Isus podržavao samo Mojsijeve knjige, psalme i proroke. To se može odnositi jedino na 39 starozavjetnih knjiga, koje ne uključuju Makabejce i ostale deuterokanonske spise. Zapravo se ni ne zna tko ih je napisao, a pogotovo jesu li ti ljudi bili od Boga nadahnuti, poput drugih provjerenih autora. No zašto su uopće rimokatoličkim teolozima toliko bitne ove knjige? Razlog leži u tome što ondje nalaze biblijsku podršku praksi molitve za pokojne ljude:

“Zato je (Juda Makabejac) za pokojne prinio žrtvu naknadnicu da im se oproste grijesi.” (2. Makabejcima 12,45)

No čak i kad bismo priznali knjige o Makabejcima kao dio kanona Svetog Pisma, ovaj stih se ne odnosi na novozavjetne kršćanine. Kako to znamo? Naime, u trenutku Kristove smrti na križu, hramski se zastor razderao na pola (Mt 27,51; Mk 15,38; Lk 23,45). Iza tog zastora, židovski su svećenici prinosili žrtve. Ovaj znak čvrsto potvrđuje kako je Kristova žrtva bila u potpunosti dovoljna i kako više nisu potrebne nikakve žrtve-niti za žive, niti za mrtve. O tome nam govori i Danielova knjiga:

“Od časa kad bude dokinuta svagdašnja žrtva i postavljena grozota pustoši: tisuću dvjesta i devedeset dana.” (Daniel 12,11)

I pisac poslanice Hebrejima ističe dovršenost Kristovog djela:

“Jer jednim prinosom usavršio je zauvijek one koji su posvećeni.”(Hebrejima 10,14)

A i sam Krist je s križa to potvrdio:

“Kad je, dakle, Isus dobio ocat, rekao je: ‘Dovršeno je!’ Onda je pognuo glavu i predao duh.” (Ivan 19,30)

U Novom Zavjetu imamo opisano nekoliko pogreba i niti jednom ljudi nisu molili Boga za tu osobu. Razmotrimo sljedeće primjere:

“Onda su došli njegovi učenici, uzeli tijelo (Ivana krstitelja) i pokopali ga, te otišli i izvijestili Isusa.” (Matej 14,12)

“A pobožni su ljudi sahranili Stjepana i priredili za njim veliko žalovanje.” (Djela 8,2)

“A Ananija je kad je čuo te riječi, pao i izdahnuo. I velik je strah obuzeo sve koji su to čuli. Zatim su ustali mladići, zamotali ga, iznijeli i pokopali.” (Djela 5,5-6)

Vidimo da pogrebi nisu sadržavali praksu molitve za pokojnike. To je također pogrešno jer smo u tom slučaju mi suotkupitelji što nije točno budući da “nema spasenja ni u kome drugom, jer nema pod nebom drugoga imena danog ljudima po kome mi trebamo biti spašeni (osim Isusa).” (Djela 4,12)

Biblija je vrlo jasna da se nikakvim pobožnim djelima ne može zadobiti spasenje (Efežanima 2,8-9). Zašto je tomu tako?  “Jer je plaća za grijeh smrt, a dar Božji je život vječni po Isusu Kristu, Gospodinu našemu.” (Rimljanima 6,23)

Mnogi povijesni bibličari apokrifne knjige nisu navodili kao kanon, a sveti Jeronim ističe sljedeće:

“(…) Ovaj predgovor Pismu može služiti kao zaštitni uvod svim knjigama koje prevodimo s hebrejskog na latinski, tako da možemo biti sigurni da ono što se ne nalazi na našoj listi mora biti svrstano u apokrifne spise. Stoga, Knjiga mudrosti, kojoj inače pridaju Salamonovo ime, te knjiga Isusa, sina Sirahovog, pa Judita, Tobija i Pastir nisu u kanonu. Otkrio sam da je Prva knjiga o Makabejcima hebrejskog porijekla, a Druga grčkog, što se može dokazati iz stila pisanja. Budući je to tako, molim te, dragi čitatelju, nemoj misliti da je moj trud usmjeren, na bilo koji način, na to da omalovaži stare prijevode”.

Iako više nema indulgencija (oproštajnica), protiv kojih su se Martin Luther i ostali reformatori žestoko borili, mise zadušnice i dalje postoje u Rimokatoličkoj Crkvi. Iz toga se razloga još uvijek naučava ovaj pogrešan nauk kojeg nam nisu predali Isus Krist, apostoli i ranocrkveni oci.

Autor: M. L.