Oko godine 140. Markion iz Sinope tvrdio je da Stari zavjet govori o drugom Bogu nego Novi: srdit i osvetoljubiv na jednoj strani, blag i ljubazan u Isusu na drugoj.
Svoju je zamisao proveo do kraja pa je sastavio vlastitu inačicu Lukina evanđelja iz koje je izbrisao sve starozavjetne citate. Tertulijan mu je odgovorio jednostavnim zapažanjem: bez Staroga zavjeta Novi nema temelja, a kroz cijelo Pismo objavljuje se “jedan te isti Bog”.
Ta stara zabluda ponekad se vraća u mislima običnih vjernika. U Starom zavjetu ne čitamo izričito imena “Isus” ni “Duh Sveti” pa se pitamo je li Trojstvo izum Novoga zavjeta. Odgovor traži dva polazišta: Pismo Boga objavljuje kao Oca, Sina i Duha Svetoga, a Pismo je jedinstvena objava od Postanka do Otkrivenja.
Bog koji se ne mijenja
Vjerujemo u jednoga Boga u tri osobe. Zato Pismo može istodobno tvrditi: “Čuj, Izraele: Jahve, Bog naš, Jahve je jedan!” (usp. Pnz 6,4, KS) i naređivati krštenje “u ime Oca i Sina i Duha Svetoga” (usp. Mt 28,19, KS). Ono što pripada samo Bogu, a to su stvaranje, spasenje i primanje klanjanja, Pismo bez ustručavanja pripisuje svim trima osobama. Svaka je od njih Bog, a nijedna nije druga.
Ako je Bog vječan i nepromjenjiv, on nije postao ono što prije nije bio, pa ni Trojstvo. Psalmist kaže: “Prije nego se rodiše bregovi i nastade zemlja i svijet, od vijeka do vijeka ti si, Bože” (usp. Ps 90,2, KS). Isti Bog koji govori u Starom zavjetu govori i u Novom.
Kako se dva zavjeta međusobno potvrđuju
Novi zavjet svoje tvrdnje o Kristovu i Duhovu božanstvu gradi na starozavjetnim temeljima. Već prve stranice Matejeva evanđelja Isusu daju imena koja odjekuju Starim zavjetom: “Isus” znači “Jahve spašava”, a “Emanuel” “Bog s nama” (usp. Mt 1,21-23).
Ivan evanđelje otvara riječima koje iznova pripovijedaju Postanak: “U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše u Boga, i Riječ bijaše Bog” (usp. Iv 1,1, KS). Kad je Otac izgovorio svijet u postojanje, Riječ je bio Sin, a Duh Božji lebdio je nad vodama (usp. Post 1,1-2).
Isusovi suvremenici odlično su razumjeli što tvrdi. Kad im kaže: “Prije nego je Abraham postao, ja jesam” (usp. Iv 8,58, KS), poseže za imenom koje je Bog otkrio Mojsiju u gorućem grmu (usp. Izl 3,14). Zato ga žele kamenovati: “jer ti, čovjek, praviš se Bogom” (usp. Iv 10,33, KS). Oni koji su Pismo poznavali najbolje shvatili su da Isus sebi pripisuje božanstvo, a on ih ne ispravlja, nego prekorava što ne vjeruju.
Ni Postanak ne govori o “Ocu, Sinu i Duhu Svetomu”, ni Izaija 7,14 ne spominje vječno rođenje Sina. Ipak, ta mjesta upućuju prema istoj punini koju Novi zavjet izričito imenuje. Zato Trojstvo nismo nasilno unijeli u Stari zavjet: dva se zavjeta međusobno oslanjaju i zajedno svjedoče o istom Bogu.
Trojni Bog živi u zajedništvu ljubavi prije postanka svijeta (usp. Iv 17,5). Isti Duh koji je prvo stvaranje označio Stvoriteljevom prisutnošću sada prebiva u nama, novim stvorenjima, a Bog koji je sve stvorio sve će i obnoviti.
Prema članku autora Brandona D. Smitha objavljenog na portalu Thegospelcoaltion.org.
