Čistilište se ne spominje nigdje u Bibliji (osim u apokrifnim knjigama).
Apokrifne knjige su knjige koje su bile pridodane Bibliji na koncilu u Trentu 1546. godine, s namjerom da se opravdaju neka učenja Rimokatoličke crkve.
Ni Židovi, ni pravoslavci, ni Kopti, ni Armenci, ni protestanti te knjige ne nazivaju svetim spisima.
Rana crkva je na početku primila od Židova cijeli Stari zavjet koji ne sadrži apokrifne knjige. Budući da su vjernici od samoga početka apostolskim knjigama (poslanicama) pridavali veliku važnost, Crkva je odlučila postaviti standard po kojem se neke knjige mogu smatrati Bogom nadahnutima, a neke ne. Pri sačinjavanju kanona, popisa priznatih knjiga, u obzir su se uzela dva kriterija, tj. razmatrale su se dvije stvari:
Kao prvo, provjeravalo se jesu li knjige apostolskog podrijetla.
Kao drugo, gledalo se jesu li upotrebljavane u svim crkvama.
Knjige koje su ispunjavale te uvjete izabrane su u razdoblju od 200. do 367. godine.
Želeći zaštititi svoje stado, aleksandrijski biskup je 367. godine poslao pismo u kojem je nabrojao 27 knjiga koje imamo u Novom zavjetu. On u tom pismu jasno ističe misao da se nijedna druga knjiga ne može smatrati svetim kršćanskim spisom.
Koncil u Kartagi održan 397. godine potvrdio je tu listu pa su tih 27 knjiga prihvatili kao svete spise Novoga zavjeta.
Tako je nastala (potvrđena) Biblija, tj. svete knjige Staroga i Novoga zavjeta.
Budući da su rani crkveni oci odabiru svetih knjiga posvetili veliku pažnju, nije bilo nikakvog pravog razloga da se 1150 godina kasnije Bibliji dodaju nove knjige, i to one koje nisu u skladu s učenjem 66 potvrđenih knjiga.
Doktrina o čistilištu proglašena je dogmom na koncilu u Firenci 1439. godine. Ona je nekim ljudima olakšala tugu i probudila u njima nadu koja nije biblijski opravdana.
Zbog te doktrine je prodaja oprosta (započeta 1190.) dobila novu snagu pa je sve veći broj ljudi počeo kupovati oproste.
Trgovina oprostima donosila je ogromnu zaradu pa su u privatne i crkvene blagajne počele pristizati ogromne svote novca. Posao se pokazao tako unosnim da se ubrzo pretvorio u uobičajeni način prikupljanja golemih novčanih iznosa.
Mnogi su poput Johna Tetzela počeli putovati Europom i prodavati potvrde o oprostu. Bilo je dovoljno uplatiti određeni iznos i osoba bi bez pokajanja, ispovijedanja i obraćenja “dobila” oprost.
Tetzel je ohrabrivao ljude govoreći im: “Čim tvoj novčić zazvoni u kasi, duše tvojih prijatelja iz čistilišta odlaze u raj.”
Zbog te doktrine ljudi su počeli misliti: “Ne moram baš potpuno ustrajati u pravednosti i svetosti. Što ima veze ako opsujem, počinim preljub ili slažem? Ionako neću otići u pakao, nego u čistilište, a odatle će me izvući mise i molitve za mrtve.” Takav način razmišljanja smanjuje želju za predanošću i posvećenjem u kojem ljudi moraju živjeti na zemlji.
Prodavanje oprosta je bila čista trgovina kojoj je doktrina o čistilištu otvorila široko polje za rad. Nažalost, mračni srednji vijek je obilovao učenjima i doktrinama koje su omogućavale ostvarivanje velikih zarada.
Tu spadaju i ukazanja i hodočašća koja potiču razvitak vjerskog turizma. On, poznato je, donosi velike prihode. Mnoga mala mjesta, crkvice i gradići su zahvaljujući njemu ostvarili financijski “procvat” pa su se brzo pretvorili u lijepa i ugledna mjesta. Svatko tko ih je posjetio trošio je u njima novac na hranu, spavanje, relikvije i suvenire pa su se njihovi žitelji jako obogatili.
Ljudi su davali novac misleći da njihovi umrli prelaze iz čistilišta u raj.
Neki od onih imućnijih dali su čitava bogatstva kako bi si osigurali odlazak u raj. Izgradili su mnogobrojne kapele, darovali zemljišta, itd.
No, što kaže Riječ?
“Ne pomaže bogatstvo u dan Božje srdžbe, a pravednost izbavlja od smrti” (Izreke 11,4). Mi vjerujemo da samo iskrena predanost Bogu za zemaljskog života može osigurati boravak s Njim u vječnosti. To mišljenje je utemeljeno na Bibliji. Apostol Pavao kaže: “…jer nam se svima treba pojaviti pred sudom Kristovim, da svaki primi što je zaslužio: nagradu ili kaznu, već prema tome što je za zemaljskoga života činio” (2. Korinćanima 5,10).
Valja zapaziti da nagradu ili kaznu primamo za stvari koje smo činili za zemaljskoga života. Nije bitno što drugi čine za nas, već što mi sami činimo.
Biblija jasno kaže: “I kao što je ljudima određeno samo jedanput umrijeti – potom dolazi sud…” (Hebrejima 9,27).
Riječ, dakle, kaže da poslije smrti dolazi sud, a ne mogućnost pokajanja i izvlačenja.
Promotrimo pažljivo sljedeće stihove: “Zato nemaš isprike – tko god ti bio – o čovječe koji sudiš, jer u čem sudiš drugom, ti samog sebe osuđuješ, budući da ti, suče, običavaš činiti isto. A znamo da se kazna Božja vrši sukladno istini nad onima koji takvo što čine. Misliš li, o čovječe koji sudiš onima koji takve stvari čine, da ćeš izbjeći kazni Božjoj dok i sam isto činiš? Ili prezireš njegovu obilnu dobrotu, iščekivanje i strpljivost, a ne znaš da dobrota Božja hoće da te vodi k obraćenju? Svojom okorjelošću i neskrušenošću srca sam na se gomilaš gnjev za dan gnjeva i očitovanja Božje pravde u suđenju koje će svakomu dati prema njegovim djelima…” (Rimljanima 2,1-6).
Pavao je pisao ljudima koji su se poigravali s vjerom. Pozivajući se na tradiciju i obrede kroz koje su prošli, uzimali su si pravo da osuđuju one koji nisu bili poput njih. Osuđivali su tuđe grijehe, a svoje nisu htjeli priznati. Zavaravali su se misleći da postupaju ispravno i da je u njihovim životima sve u redu.
Apostol kaže da Bog kažnjava sukladno istini, a ne našim pretpostavkama (2. stih) te da nam daje prema našim djelima, a ne željama (6. stih).
Ne smijemo se zavaravati. Bog točno zna kada svatko od nas pogriješi mišlju, djelom ili riječju. Kada bi ga novčić (ili puno njih) mogao navesti da zatvori oči nad našim grijesima (oprosti ih), onda bi On bio neki podmitljivi Bog – Bog kojeg se može potkupiti.
No, naš Bog nije takav. On nam sudi sukladno onome što smo činili za zemaljskoga života. I jasno nam kaže: “Ne varajte se: Bog se ne da ismjehivati! Što tko sije, to će i žeti: tko sije u svoje tijelo, iz tijela će žeti propast, a tko sije u duh, iz duha će žeti život vječni” (Galaćanima 6,7-8).
Autor: Damir Šićko Alić; iz knjige “Razmišljam, dakle postojim“
