Niz godina sam se prilično bezuspješno trudio da kod molitve budem sličan Danielu: triput dnevno bih sve ostavio, spuštao se na koljena i molio (Daniel 6,10).

Tek kasnije sam postao svjestan da se ne radi ni o obliku (klečanju ujutro, u podne i uvečer) niti o dužini molitve nego mnogo više o životu prožetom molitvom. Kako to može izgledati?

Počeo sam često tijekom dana svoje misli nakratko ”poslati” prema nebu: jednu ili dvije minute, ali zato svakog sata ili najkasnije svaka dva sata. Pri tome mi je pomogao signal mog ručnog sata koji najavljuje cijeli sat – neovisno o tome gdje sam se tog trenutka nalazio ili što sam upravo radio.

Jednostavnim riječima ispričao sam Bogu ono što me pokretalo: ”Hvala Ti, dragi Bože, što sada mogu moliti za svog kolegu XY. Bio je neprijazan prema meni. Ti možeš umiriti moju ljutnju da ostanem miran. Molim Te, ispuni me svojim mirom. Hvala Ti! Čujemo se kasnije.”

VIDI OVO: Kako treba moliti i kako ne treba moliti?

Ovi česti razgovori s Bogom mi pomažu da bolje shvaćam Njegovo djelovanje i Njegovu volju, da bolje razumijem Njegove planove za mene. Oni djeluju i na moje ponašanje prema bližnjima: kako mogu biti ravnodušan prema tuđoj nevolji ako sam upravo razgovarao s Bogom? Zašto bih trebao biti utučen kad sam upravo dovršio razgovor s Bogom?

Ponekad ne čujem signal punog sata; nije mi svaki put do molitve. No u cjelini ova je jednostavna ”metoda” učinila moje molitve življima, konkretnijima i uzbudljivijima.

Autor: Julian Melogosa

IZVORBiblija-govori.hr