Kada ne znate što da radite

Bog šalje snagu i ohrabrenje na neočekivan način.

Kada ne znate što da radite
Foto: Unsplash

Kada je posljednji puta iskušenje došlo tako brzo i nasilno da niste znali što raditi? Moja žena je živjela u kroničnoj boli osam godina. Nedavno, jedno jutro probudila se s novim zdravstvenim problemima koji su pred nju stavili još jednu tešku, zbunjujuću i zastrašujuću stvarnost; čak i težu od one u kojoj smo živjeli do tog dana. Upravo smo se preselili u novi dom i pošli smo u crkvu. Bio sam pastor u toj crkvi. Naše novorođenče je bilo staro šest tjedana.

Osjećali smo kao da nas vojska okolnosti okružuje i da nemamo gdje otići. Kao suprug i otac osjetio sam se u cijelosti izvan ravnoteže. Nitko me nije mogao ohrabriti. Osjećao sam se bespomoćno da pomognem svojoj ženi, preplavljen težinom njezine patnje. Zašto Bože? Čak i nakon niza godina njezine kronične boli i nakon što sam vidio što je dobri Bog činio u tome opet sam osjetio da sam na prvom koraku vjere, jedna viseći o niti. Trebao sam voditi druge, no osjetio sam da Bogu mogu izustiti samo jednu riječ: „Pomozi“!

Pretvarajuća samodovoljnost

U to vrijeme otkrio sam priču o kralju koji se osjetio bespomoćno da pomogne i zaštiti narod za koji je bio odgovoran. Kralj preplavljen strahom. Kralj Jošafat je otkrio kako dolazi silno mnoštvo da napadne njegov narod (2. Ljetopisa 20, 1-2), vojska za koju su znali da je ne mogu poraziti svojom vlastitom.

Većina nas se nikada neće osjećati onako kako se on osjećao. Doslovno nikada nećemo biti pod prijetnjom napada velikih vojski koje stupaju prema našim vratima. No svi se možemo poistovijetiti sa preplavljujućim okolnostima u našim životima zbog kojih se osjećamo zarobljeno, bespomoćno i kao da nećemo izdržati još dugo. Biblija je iskrena o tome kako se kralj Jošafat osjećao kada je saznao vijesti o ogromnim vojskama koje su pošle prema njemu. Bojao se. (2. Ljetopisa 20, 3) Njegov odgovor na taj strah je bio nevjerojatan. Pozvao je na post u cijeloj Judi i okupio narod kako bi potražili zajedno Boga i Njegovu pomoć. (2. Ljetopisa 20, 4)

Ovo nije prirodni ljudski odgovor. Ako bi nas netko pitao u crkvi kako nam ide, automatski bismo izgovorili: „Dobro sam“! Ostavljamo dojmove kao da smo sjajno. Ne želimo zaista priznati kako smo često puta uplašeni, slomljeni, usamljeni, očajni, padamo u grijeh ili da se mućimo kako bismo vidjeli ili vjerovali Bogu.

Jošafat se mogao pretvarati da se ne boji. Mogao je odglumiti da sve ima pod kontrolom. Mogao je okupiti generale i napraviti svoj najbolji mogući plan. Umjesto toga, okupio je narod, priznao svoje slabosti i zamolio ih neka zajedno potraže pomoć od Boga. Umjesto toga se molio. Molio je: „O Bože naš, zar im nećeš suditi? Jer u nas nema sile prema tome velikom mnoštvu koje dolazi na nas niti mi znamo što da radimo, nego su nam oči uprte u te“. (2. Ljetopisa 20, 12) Ne samo da je sam potrčao Bogu u molitvi već je molio i ostale neka mole s njim.

Nisi li Ti naš Bog?

Iako je Jošafat otvoreno bio uplašen i bez nekog dobrog plana, nije očajavao. U stvari, njegove molitve odzvanjaju hrabrošću i polaganom nadom u Boga svog naroda. Odakle njegova hrabrost dolazi?

Ti si, o Bože naš, istjerao stanovnike ove zemlje pred svojim izraelskim narodom i dao je zasvagda potomstvu svoga prijatelja Abrahama; i nastanili su se u njoj i sagradili u njoj Svetište tvojem Imenu govoreći: Kad navali na nas kakvo zlo, osvetni mač ili kuga, ili glad, te kad stanemo pred ovim Domom i pred tobom, jer je tvoje Ime u ovom Domu, i zavapimo k tebi iz svoje nevolje, usliši nas i spasi“. (2. Ljetopisa 20, 7-9)

Jošafatova nada je ugrađena u Božja obećanja i prisutnost. Božje ime prebiva u Judi i zbog toga Njegova slava je na cijeni zbog toga što ova velika vojska maršira prema njima. Jošafat zna kako je Bog strastven zbog svoje slave i vjeran da održi sva svoja obećanja, stoga ga moli s velikim pouzdanjem i usmjerenjem, znajući da će Bog odgovoriti u pravo vrijeme Saveza Božje ljubavi. (Hebrejima 5, 14-16)

Na isti način, čak i kada se osjetimo preplavljenima svojim okolnostima, mirna nada živi i osigurava obećanja koja su nam dana od Boga po Kristu. Isus je Dobri Pastir koji će nas voditi čak kad smo u dolinama smrti ili tame. Vodit će nas svojom dobrotom i milosrđem u sve dane naših života. (Psalam 23, 4; 6) Isus neće slomiti napuklu trsku ili ugasiti žižak koji tinja. (Izaija 42, 3) Isus će izliti svoju milost koja je dovoljna dok se hvalisamo u svojim slabostima. (2. Korinćanima 12, 7-10) Ništa nas neće razdvojiti od ljubavi Boga po Isusu Kristu, našem Gospodinu jer On sve izvodi na dobro onima koji Ga vole. (Rimljanima 8, 28-39)

Dok se bojimo, molimo s pouzdanjem zbog ovih jasnih i dobrih obećanja, obećanja koja su naša zato što je Isus krvario i umro kako bi nas učinio sinovima i kćerima Boga.

Preko koga je Bog govorio?

Dok je Jošafat nagovarao narod da se zajedno mole, Bog šalje snagu i ohrabrenje na neočekivan način. Duh Božji je ispunio ne Jošafata već čovjeka pod imenom Jahaziel. (2. Ljetopisa 20, 14) Jahaziel je ustao i proglasio: „Pozorno slušajte, svi Judejci, Jeruzalemci i ti, kralju Jošafate! Ovako vam govori Jahve: `Ne bojte se i ne plašite se toga velikog mnoštva, jer ovo nije vaš rat, nego Božji“. (2. Ljetopisa 20, 15) „Ali se vi nećete morati boriti. Samo se postavite, stojte, pa gledajte, kako će vas, Judo i Jerusaleme, izbaviti Gospod! Ne bojte se! Ne plašite se! Izađite sutra proti njima! Gospod je s vama“. (2. Ljetopisa 20, 17)

Određena riječ nade koja treba biti izgovorena ne dolazi uvijek od kralja ili u našim slučajevima, od pastora ili malene skupine vođa. Za vrijeme patnje, kako dijelimo terete jedni s drugima i tražimo Gospodina zajedno u molitvi, Bog će vrlo često progovoriti kroz nekog drugog.

Naše individualizirano društvo (barem zapadnjačko), vrlo često upada u naše crkve. Nekoć smo se zajedno okupljali kako bismo pjevali, molili, sjedili za Gospodinjim stolom i čuli kako se propovijeda Božja Riječ (što je još uvijek prekrasna stvar). No često ne živimo poput krvlju-otkupljene obitelji ili barem ne onako kako čitamo u Novome Zavjetu. (Djela 2, 42-47; 20, 28)

Članovi prve crkve su bili toliko bliski tako da je ljubav Kristova koju su davali jedni prema drugima bila jako prevladavajuća među njima da nitko ništa od onoga što su posjedovali nije računao kao svoje. Oni su rado ispunjavali potrebe jedni drugih. Apostol Pavao poziva kršćane da mu se pridruže u molitvi, jer dok se mnoštvo bude molilo i kako Bog bude odgovarao, tako će Bog dobiti više slave. (2. Korinćanima 1, 11) Izgleda jednostavnije, lakše i utješnije kada svoje borbe držimo za sebe i kada sami tražimo svoje odgovore. No Bog je vjernike stavio u tijelo, u obitelj gdje On pokazuje svoju ljubav preko zajedničke brige i molitve.

Drugim riječima, ako ne pustimo druge ljude u naše kušnje i krize, propustit ćemo blagoslove koje bismo u suprotnom dobili od Boga.

Što je naša pobjeda?

Narod Jude je primio Jahazielove riječi s radošću. Idučeg jutra Jošafat ih je pozvao neka vjeruju u Riječ Gospodnju nakon čega su odmarširali prema velikoj vojsci. Oh kada bismo mi zastali kada okolnosti budu teške i zapitali se vjerujemo li u Božju Riječ, dobivši osvjedočenje Duha u naša srca o Očevoj brizi. (Rimljanima 8, 15- 16)

Ponovno, oni čine iznenađujuću stvar. Prvo su poslali svirače. (2. Ljetopisa 20, 21-22) Ovo nisu učinili kako bi zvukom označili pobjedu u bitci. Taj zvuk je bio za slavljenje, kao znak vjere Bogu koji nam je dao obećanje. Kako su počeli pjevati, Bog je slao veću i snažniju vojsku. Izrael je slavio Njegovo ime zbog velike pobjede. Možda si mislite: „Kako mogu slaviti kad izgleda kao da Gospodin ne pobjeđuje bitke koje su ispred mene“? Kako možemo slaviti dok marširamo u ono što izgleda kao preplavljujuće okolnosti, bez određene Riječi od Boga o našoj situaciji?

Odgovor je da je naša pobjeda u Kristu sigurna poput pobjede obećane Judi, ako vjerujemo ono što je Bog rekao po Kristu. Biblija nam obećaje da, bez obzira na ono s čime se suočimo ili kakve gubitke pretrpimo u ovome životu, one koje je Bog odabrao su pozvani, oni koji su pozvani su opravdani, a oni koji su opravdani su proslavljeni. To je sigurno. Naša budućnost je osigurana. Za nas je „živjeti Krist, a umrijeti dobit“. (Filipljanima 1, 21)

Zaželite dobrodošlicu Bogu (i drugima)

Možemo odložiti svoju samodovoljnost i pozvati druge u naše strahove te nakon toga moliti i slaviti s očekivanjem, znajući da je na jedan ili drugi način naša pobjeda sigurna, kao što je bila sigurna pobjeda Jude nad Moapcima i Amoncima.

Dok smo moja mladenka i ja prolazili kroz trenutnu kušnju osjetili smo da Bog dovodi ljude da nam se pridruže u ratu. Bili smo preplavljeni molitvama i ohrabrenjima koje smo dobili. Zbog Boga oni su nam pomagali i držali naše poglede usmjerene prema Kristu usred onoga što je izgledalo kao vrijeme preplavljujućeg straha i boli.

Bog će djelovati u i među svojim narodom kako bi nas spasio i održao dok Mu zajedno hrabro pristupamo. On je osmislio svemir da funkcionira na ovakav način. Kada se odreknemo svoje samodovoljnosti možemo biti dublje ovisni o Njemu u svemu što nam je potrebno, kako bi ponovno, opet i opet, Bog dobio slavu.

Autor: Dave Zuleger; Prijevod: Ivan H.; Izvor: Desiringgod.org

Reci što misliš