Kada Bog odlučuje da nam ne kaže sve, on nam pokazuje veću milost nego što smo toga svjesni.

Na Maslinskoj gori s Isusom, neposredno prije njegova uzašašća Ocu, jedan od učenika postavio mu je pitanje, koje su se vjerojatno svi pitali: “Gospodine, hoćeš li u ovo vrijeme Izraelu opet uspostaviti kraljevstvo?” (Djela 1,6).

Čekanje je bilo stvarno dugo. Prošlo je dvije tisuće godina otkada je Bog obećao Abrahamu dati sjeme koje će blagosloviti sve narode na zemlji; prošlo je 1500 godina otkad je Bog rekao Mojsiju da će od njega nastati veliki prorok koji će voditi ljude, te je prošlo tisuću godina otkad je Bog obećao da će Davidovog nasljednika zauvijek postaviti na prijestolje.

Dakle, nakon Isusovog pobjedničkog uskrsnuća, napokon su shvatili zašto je Kralj morao trpjeti i umrijeti prije nego kraljevstvo uistinu može doći. Isus je bio žrtveni Jaganjac Božji čija će smrt iskupiti sve njegove ljude za sve grijehe za sva vremena.

Sve je to dalo slavni smisao.

Scena je izgledala postavljena. Nakon što je pobijedio smrt, ovaj je Kralj bio nepobjediv. Gdje je sada bila prijetnja od Velikog vijeća ili Heroda ili Pilata ili cara? Zasigurno je došlo vrijeme dugo očekivanog Kralja koji će preuzeti svoju ovozemaljsku vladavinu, zar ne?

“Nije na vama da znate”

Isusov odgovor: “Nije vaše znati vremena i zgode koje je Otac podredio svojoj vlasti. Nego primit ćete snagu Duha Svetoga koji će sići na vas i bit ćete mi svjedoci u Jeruzalemu, po svoj Judeji i Samariji i sve do kraja zemlje.” (Djela 1,7-8).

Drugim riječima, “Sada nije vrijeme. I ne morate znati kada će to biti. Ali za sada, imam posla za vas što trebate činiti.”

Bog nam govori dovoljno da nas održi ako mu vjerujemo, ali nam se često to ne čini dovoljnim.

Možete li zamisliti kako bi se učenici možda osjećali da im je u tom trenutku Gospodin objasnio da neće preuzeti svoju zemaljsku vladavinu u sljedećih dvije tisuće i nešto godina, kroz kojih će se Crkva suočavati s odugovlačenjem, borbom i žrtvom dok će se širiti diljem svijeta? Dvije tisuće godina?

Bog je milostiv u tome što nam ne govori sve. On nam govori dovoljno da nas održi ako mu vjerujemo, ali nam se često to ne čini dovoljnim. Mi stvarno mislimo da želimo znati više.

Neke spoznaje su preteške za vas

U svojoj se knjizi, ‘The Hiding Place’, Corrie Ten Boom prisjeća vremena kada se, kao mala djevojčica, s ocem vlakom vraćala kući dok mu je pravila društvo u kupnji dijelova satova za njegovu urarsku radionicu. Budući da je u školi u jednoj pjesmi čula izraz “sexy”, upitala je svog oca što to znači. Nakon što je malo promislio, njezin otac je ustao i skinuo svoj kovčeg s police. I ovo je čega se Corrie sjeća iz razgovora:

“Hoćeš li ga ti ponijeti kad budemo silazili s vlaka, Corrie?”, pitao je.

Ustala sam i jedva ga povukla. Bio je prepun satova i rezervnih dijelova koje je kupio tog jutra. “Pretežak je”, rekla sam.

“Da”, odgovorio je. “A ja bih bio prilično loš otac koji bih od svoje malene djevojčice tražio da nosi ovakav teret. Corrie, ista je stvar sa znanjem. Neke su spoznaje preteške za djecu. Kada budeš starija i jača, moći ćeš ih nositi. Za sada mi moraš vjerovati da ću ih nositi za tebe.”

Bog je također mudar Otac koji zna kada je spoznaja preteška za nas. On nije samozatajan zato što nam ne daje puno objašnjenje. On nosi naše terete (1. Petrova 5,7). Ako mislimo da su naši tereti preteški, trebali bismo vidjeti tek one koje on nosi. Breme koje nam daje da nosimo je lagano (Matej 11,30).

Bog je veoma strpljiv i milostiv s nama. Jednog dana, kada budemo stariji i jači, dat će nam da nosimo teže spoznaje. Ali do tada, vjerujmo mu i zahvaljujmo na tome što nosi naše terete.

Autor: Jon Bloom; Prijevod: Vesna L.

IZVORDesiringGod.org