Biser nastaje u ranjenim školjkama. Bol koji ih razdire, one pretvaraju u dragulj. I u mojim ranama rastu biseri.
Ipak, oni mogu nastati samo onda kad se pomirim sa svojim ranama.
Kad stisnem zube, istinski želim grčevito zatvorim svoje rane, ali onda ne može u njima ništa rasti. Kad dotaknem svoju ranu, to me često zaboli. Tada osjetim svoju nemoć i želim da je se riješim.
Ona će ostati u meni, pa ako i zaraste. Ali ako prihvatim tu svoju ranu, tada se ona može pretvoriti u izvor života i ljubavi.
Tamo gdje me boli, tamo sam i živ, tamo sam sebe osjećam, tamo mogu osjetiti i drugog. Mogu pustiti i druge da uđu u moju ranu, tamo je moguć susret i dodir koji može i drugoga izliječiti. Samo onaj liječnik koji je i sam “ranjen”, može nekoga izliječiti, rekli su stari Grci.
Tamo gdje sam jak, tu ne može nitko prodrijeti. Tamo gdje sam slab, tu su vrata kroz koja Bog i drugi ljudi u mene mogu ući. Tu se susrećem sa svojim pravim ja, sa slikom koju je Bog o meni stvorio.
Anselm Grün
