Bog je čuo njihovo zapomaganje i sjetio se svoga Saveza s Abrahamom, Izakom i Jakovom. I pogleda Bog na Izraelce i zauze se za njih. (Izlazak 2,24-25)
Izrael je živio u strašnom ropstvu. Nevolja je dosegla svoj vrhunac. Radilo se o životu i smrti. Onda su se ljudi počeli prisjećati toga da je Bog uistinu živ i da spašava. Kaže nam se da je njihovo zapomaganje došlo do Boga.
I onda se dogodilo! Biblijski izvještaji redaju se jedan za drugim. Čini se kao da pisac ne može pronaći dovoljno riječi kojima bi opisao Božju milosrdnost: “Bog je čuo, on se sjetio svoga Saveza, on je pogledao na njih, on se zauzeo za njih.”
Ovo je tako uočljivo, budući da je Biblija inače vrlo štedljiva na riječima. Često bismo rado čuli mnogo više. Na primjer, rado bismo znali što se događalo u srcu desnog razbojnika kad je povjerovao u Isusa. Rado bismo doznali kako je Zakej došao na ideju da se zbog Isusa popne na stablo. No Biblija nam o tome ništa ne govori. Ona iznosi samo ono bitno, i to šturim riječima.
Ovdje je sasvim drugačije. U Bad Oeynhausenu svojevremeno su kopali u potrazi za ljekovitom vodom. Jednoga dana naišli su na izvor. Ovaj je smjesta tako snažno potekao da je sve pomeo, a ljudi su se razbježali od straha.
Tako snažno izbija izvor Božjeg milosrđa dok neko potišteno srce zaziva, vapi i viče za pomoć. On čuje, sjeća se svoga saveza; On svraća svoj pogled, On se zauzima za nevoljnika. Ovaj izvor najsnažnije je izbio na križu Sina Božjega. Pavao kaže: “On nije poštedio ni svog vlastitog Sina, već ga je predao za sve nas. Kako nam neće s njime sve dati!”
Gospodine, oprosti nam što sami želimo spasiti svoj život, a ti si i dalje tako milosrdan!
Autor: Wilhelm Busch
