kako bi kršćani trebali gledati na psihoterapiju
Foto: Wikimedia

Psihoterapija ili psihološko savjetovanje je praksa u kojoj se emocionalni ili mentalni problemi osobe uklanjaju obično razgovorom s drugom osobom istražujući strahove, uznemirujuće misli i osobnu povijest; ili prilagođavajući ponašanje. Cilj psihoterapije je da uveća oprez i razumijevanje mogućih uzroka neželjenih osjećaja ili načina ponašanja. Izoliranjem uzročnika negativnih osjećaja i ponašanja, te primjenom racionalne osobne procjene osobe, psihoterapeut teži umanjiti nezdrave emocije i ponašanje. Osnovni problemi psihoterapije, s kršćanske točke gledišta su ti da zaobilaze Riječ Božju, ignoriraju postojanje grijeha, te smanjuju osobnu odgovornost.

Ideja iza psihoterapije je da profesionalni savjetnik bude sposoban postavi dijagnozu i liječiti bol uma na sličan način na koji liječnik liječi bol tijela. Mana ovakvog načina razmišljanja je da je um drugačiji od mozga. Ljudski mozak je tjelesni organ koji zaista može bolovati od medicinskih bolesti; međutim, um je duhovni entitet koji pokreće mozak, a njegova “bol” je ono što Biblija naziva “grijeh”. Biblija nikad ne govori o ljudima s mentalnim poremećajima kao da je njihovo ponašanje opravdano na temelju patologije. Bolje rečeno, Biblija govori da je grešnicima potrebno oproštenje od Boga, a Bog će obnoviti njihove umove (Rimljanima 12,2).

Psihoterapija ili psihološko savjetovanje je stvorilo mnoge nazive za ljudsko ponašanje, ali imenovanje grijeha “poremećajem”, ne čini grijeh manje grešnim. Na primjer, postoji Opozicijski Prkosni Poremećaj (eng ODD), koji Američka Psihijatrijska Asocijacija identificira kao dječje tegobe okarakterizirane prkosnim, neposlušnim i često neprijateljski nastrojenim ponašanjem prema osobama od autoriteta. Biblija ovo naziva buntovništvom, a buntovništvo je grijeh, duhovni problem povezan s odvojenjem od Boga.

Lijek za grijeh je pokajanje i vjera u Krista. Zatim postoji narcistički poremećaj ličnosti, koji je okarakteriziran osjećajima uobraženosti, kompulzivnom težnjom za divljenjem, te često manjkom suosjećanja za druge. Biblija ovo naziva ponosom, a ponos je grijeh, duhovni problem prisutan kod ljudi odvojenih od Boga. Lijek za grijeh je pokajanje i vjera u Krista.

Jedno od imena našeg Gospodina Isusa je “Savjetnik Divni” (Izaija 9,6). S ovakvim božanskim savjetnikom, je li nam zaista potreban savjet od podsmjevača poput Freuda, Adlera i Rogersa? Bog nam je dao svoju Riječ da bude svjetlo našoj stazi (Psalam 119,105), i On kaže da je Njegova Riječ dovoljna. Sudeći po 2. Timotejevoj 3,16, Biblija je “korisna” za četiri stvari: poučavanje, uvjeravanje, popravljanje, odgajanje u pravednosti i stih 17 pokazuje rezultat ovoga: “da čovjek Božji bude vrstan, za svako dobro djelo podoban.” Vjernici koji se okreću psihoterapiji, koja ima korijene u svjetovnom humanizmu, praktično negiraju dostatnost Božje riječi. “Tada Isus progovori Židovima koji mu povjerovaše:” Ako ostanete u mojoj riječi, uistinu, moji ste učenici.” (Ivan 8,31-32).

Psihoterapija je zasnovana na humanističkim principima, a odgovori sa takve točke gledišta često nisu od pomoći kršćanima, posebno ako trenutni problem uključuje borbu protiv grijeha. Pastor, biblijski savjetnik, ili drugi vjernik koji razumije evanđelje milosti može pružiti biblijsku istinu i ohrabrenje u takvim stvarima, gdje svjetovni psihoterapeut, koji možda čak i ne priznanje postojanje grijeha, ne može biti od pomoći. Ne postoji takva psihoterapija u ovome svijetu koja se može nositi s iscjeljenjem koje dolazi od doživljavanja Božje milosti.

Izvor: Gotquestions.org; Prijevod: Ivana R.