Bolesnom djetetu je potrebno prisustvo majke. U bolesti sam se budio u strahu da sam samo dozivao: mama, mama, jesi li tu? Smirivalo me je njezino prisustvo. Majka nikada ne odbija biti tu kada je potrebna svom djetetu.

kako Bog reagira na našu patnju

U svom poslanstvu imao sam često iskustvo koliko znači jedan prijateljski dodir ruke, prisustvo prijatelja. I najjačem čovjeku kada ga obuzme patnja i jad potreban je taj dodir. U tim trenucima Gospodin se javlja kada je najpotrebnije. Kada smo skoro pali, umorni, spremni na brodolom kao učenici na uzburkanom moru, Isus poput njih umirio, dolazi i k nama. On im je rekao: “Ne bojte se, ja sam, ne plašite se” (Mk 6,50). Zar nismo toliko puta osjetili njegovo prisustvo u nevolji. Bog nije neki daleki Bog. Ime mu je Emanuel, što znači: Bog je s nama. Njegovo svečano obećanje je od drevnih vremena: “Jer ovako govori Višnji i Uzvišeni, koji vječno stoluje i ime mu je Sveti: »U prebivalištu visokom i svetom stolujem, ali ja sam i s potlačenim i poniženim, da oživim duh smjernih, da oživim srca skrušenih.” (Izaija 57,15).

O Bože, ti si sa čovjekom skrušena srca i smjerna duha. To si obećao na tako svečan način. Isus je obnovio to obećanje, govoreći svojoj djeci svih vremena: “Evo, ja sam s vama u sve dane” (Mt 28,20). On je bio i jest vjeran. Aleluja!

Sada je jasno zašto se u patnji približavamo Bogu. Ako do patnje dođe On je taj koji se prvi približava nama. Vjerujte u to i sjetite se kada budete u patnji: Gospodin naš Bog zove se “Jahve Shamma”, što znači Gospodin je ovdje!

Prijatelju, neka Njegovo sigurno prisustvo sada grije tvoje srce kao što je grijalo srce dva učenika na putu za Emaus! Neka ga njegova dobrota umiri. I znaj da njegova ljubav neće nikada dopusititi da budeš iskušan više nego što možeš podnijeti (1. Kor 10,13). U dan nevolje, ili nas izbavlja ili nam daje milost da podnesemo “jer On je dobar i Njegova milost traje zauvijek” (Ps 100,5).

Neka bude daleko od nas misao da Bog vlada u neosjetljivoj neovisnosti od našeg jada! Sveto pismo i iskustvo nam kaže da je on milostiv. Milostiv, znači ima srce koje je dirnuto našim bolom i patnjom: Blago i milosrdno srce, ganuto tuđim jadom upoznaje Božju milost! Ustvari, nema nijedne žalosti koja ostavlja Boga ravnodušnim. On naše patnje nosi s nama dragi čitatelju.

Božji stav glede našeg bola i patnji je jedna od tajni i najčudnijih otkrivenja naše vjere. Rekli smo da Bog s nama nosi naše teške jade. Isus kome su pomagali da nosi svoj križ pomaže onima koji trpe bol pod težinom svog križa. Bog uzima sudjelovanje u našim patnjama. Sa svetim respektom želio bih da vas uvedem u najviši izraz božanske ljubavi:

Kada vidimo da netko, nama drag, pati, mi ljudi s malo moći željeli bismo možemo patimo s njim. I Pavao, apostol Gospodnji, želio je da nosi prokletstvo koje je stajalo nad pobunjenim Židovima, samo da bi ovi bili spašeni (Rim 9,3). Ali, unatoč našoj želji da susudjelujemo, ne možemo nikada ostvariti zajedništvo dobrovoljne i potpune patnje s bližnjim. To može samo Bog. Mi duboko tugujemo, ispoljavamo svoju žalost, ali nam je nemoguće da “suosjećamo”, to jest da “patimo s …”, da stvarno podijelimo bol nekog drugog.

Naš Bog, nepoznat i zanemaren, kada ga predstavljaju kaže: “Ja sam Gospod Bog milostiv (čije je srce ganuto ljudskom bijedom) i milosrdan (onaj koji pati s čovjekom)”. Gothe je rekao: “Kada bih ja bio Bog, ovaj svijet grijeha i patnje bi mi slomio srce”. Goethe nije znao da se to Bogu i dogodilo i još mu se događa. Nijedan nemir ne ostavlja Boga neosjetljivim i ravnodušnim. Bog pati zbog grijeha koji je u ljudima i uništava ih.

Kada je grijeh, jednog dana, razapeo Krista na naše mjesto, Bog se nije povukao u neku daleku, nevidljivu sferu. To je pogrešno shvaćanje, opće rašireno, koje je navelo jednu djevojčicu da kaže: “Ja volim Isusa, ali mrzim Boga!” “Zašto?” upitala je majka. “Zato što kad je Bog htio uništiti svijet, Isus ga je spriječio umirući na križu”.

No, što kaže Pismo “Bog bijaše u Kristu, i svijet pomiri sa sobom” (2. Kor 5,19). Križ nije samo Kristova žrtva, tu je i Božje slomljeno srce. To je shvatio i veliki talijanski slikar koji je slikajući Isusa na križu, zamislio i postavio iza drveta križa osjenčanu siluetu Boga. Čavli koji su probijali ruke i stopala Sina produžavali su se u ruke i stopala Oca, a koplje koje je probijalo Isusovo rebro, također je doprlo do onog na visini.

Vjerujte u to da naš Bog pati s onima koji pate. Gospodnja milost nije došla do kraja.

Zapamtite, Bog nevidljivo sudjeluje, ali stvarno suosjeća u ljudskoj patnji. Ono što se događa jednom od najmanjih učenika Gospodnjih, događa se i samom Gospodinu. I tako treba razumjeti Isusove riječi u Mateju 25,35: “Jer ogladnjeh i dadoste mi jesti; ožednjeh i napojiste me; stranac bijah i primiste me.”

Naš Gospodin, Bog, naš Spasitelj je s nama i pati s nama u svim našim bolnim iskustvima. Kada mi se učini da je dio moje patnje velik, pomislim na dio koji je Bog uzeo na sebe, jer on voli i pati. Zato On može nas moli da budemo strpljivi da “Ne kasni Gospodin ispuniti obećanje, kako ga neki sporim smatraju, nego je strpljiv prema vama jer neće da tko propadne, nego hoće da svi prispiju k obraćenju.” (2. Pt 3, 9). On podnosi patnje ovog svijeta čekajući kraljevstvo koje je obećao onima koji slijede njegovog Sina i priznaju ga kao Gospodina i Spasitelja.

Ne mogu posumnjati u Božju milosrdnost i suosjećajnost. Ono u što sam siguran, čitatelju koji si u muci, to je Božja ljubav prema tebi … Ne neki daleki Bog, već jedan bliski Bog! On šalje svoje pismo naklonosti i izraza simpatije, svoju Riječ svakom tko je u nevolji. On svakog tko ga traži uvjerava u svoju prisutnost, prihvatite to vjerom! Gospodin pati s vama. Mislite na to. Iznimno društvo za jedno slabo stvorenje!

Autor: Adolphe Hunziher

IZVORSiont.net