Kako god je naša nevolja neugodna, Bog u nama čini nešto posebno i dobro

Moram nešto priznati. Poruka koju ovdje pišem rođena je iz dubokih povreda prijatelja koji su se okrenuli protiv mene. Ponekad najgore nevolje dolaze od onih koji su vam najbliži. Njihove riječi i optuživanja duboko prodiru jer oni vas najbolje poznaju.

Mislim posebno na jednog prijatelja kojem sam bio mentor. Došao je k meni sa strašnim lažnim optuživanjima, bujicom bolnih riječi koje su me duboko povrijedile. Otišao sam kući s toga našeg sastanka slomljen. Pao sam na lice, vruće moleći Gospodina: “Kako mi je prijatelj mogao izreći one bolne riječi? Nikada se nisam osjećao tako povrijeđen. Ovo je napad od neprijatelja. Znam u svom srcu da stvari koje je rekao nisu istinite.”

Oprostio sam prijatelju što me povrijedio i molio za njega. Ali nešto me još uvijek mučilo. Nešto se u mom duhu i dalje bućkalo. Vratio sam se na molitvu, ovaj put pitajući: “Gospodine, jesi li ti u tome? Jesi li ti to dopustio? Pokušavaš li mi nešto reći?”

Gospodin mi je odgovorio s vrlo potrebnim ispravkom u određenom području mog života. Bućkanje u meni nad optuživanjima moga prijatelja zapravo je bio poziv na buđenje nad jednom stvari koja me mogla uništiti. To me navelo da stanem, pogledam u svoje srce i tražim Isusa da mi otkrije sve što me sprečava da ne idem dalje u njemu.

Kad se usred nevolje ponizimo, Bog će nam vjerno dati čudesna otkrivenja o svome milosrđu. Upravo je to učinio i za mene. Kad sam primio njegov dragi ispravak, Duh Sveti mi je šapnuo: “Davide, idi u moju Riječ. Istražuj moju milost, moju dobrotu, moju spremnost da oprostim.”

Istina je, kad god je Bog obavljao neko veliko djelo u mom životu, bilo je to usred mojih najmračnijih sati. Svoje najtrajnije životne lekcije naučio sam u vrijeme najdubljih boli. Njegova je milost došla kad sam konačno prestao pokušavati iznaći stvari te sam umjesto toga išao dalje pouzdajući se u njega da će me izbaviti i raditi na meni.

Pročitao sam brojne knjige na temu apologetike od divnih ljudi Božjih. Oni su pokušali objasniti trpljenja svetih čije se kušnje nastavljaju iz dana u dan, iz godine u godinu, ponekad čitavog života. Ali većina odgovora me nikada nije zadovoljila. Ja jednostavno ne mogu teološki objasniti zašto neki od najpobožnijih ljudi trpe najviše i najduže.

Umjesto toga, crpim vjeru iz poniznih ljudi koji su svjedoci Božje vjernosti u njihovim nezamislivim nevoljama. Mislim na Sama, starješinu naše crkve, koji s mučnim bolovima živi petnaest godina. Prošao je operaciju za operacijom, a ipak još uvijek hoda sa štapom. Kad god vidim Sama, Božja Riječ mu je na usnama i Kristova blagost na licu. On svakodnevno moli za mene i za naše pastoralno osoblje. Za mene, Sam je heroj vjere koji pripada onima na popisu u Poslanici Hebrejima 11.

Mislim i na Jimmieja, muža moje dugogodišnje tajnice. Od djetinjstva Jimmie pati od migrene koju čak i najsnažniji lijekovi ne mogu ublažiti. Kako godine prolaze, izgubio je gotovo sav vid i sluh. Međutim, malo ljudi poznajem koji su tako ljubazni i velikodušni kao Jimmie. Zovem ga Gospodin Fantastični. Ovaj čovjek živi s mučnim bolovima, no svaki put kad ga pitam kako je, odgovara: “Fantastično!”

Na kraju, mislim i na svoju ženu Gwen koja je podnijela više od dvadeset pet operacija, nekoliko njih da se ukloni rak. Zbog makularne degeneracije, izgubila je gotovo sav vid. Pedeset godina Gwen podnosi jaku fizičku bol. Malo je bilo godina bez boli. Međutim, ona ne prigovara. Kad vidim nju, Sama i Jimmieja, vidim svjedoke za koje mogu reći: “Bog je vjeran.”

Mnoge su nevolje pravednika, kao što je David rekao, ali nas Bog, u svoje vrijeme i na svoj način, izbavlja iz svih njih. Njegovo je izbavljenje trajno, izbavljenje koje đavao ne može spriječiti. Zašto? Bog nas ne diže samo iz trpljenja, nego i iz sumnje i straha. U stanju smo podnijeti svaku bol i svaki problem jer znamo da je on s nama usred svega toga.

Evo još nekih obećanja Božjih za one koji su u nevolji:

“Uistinu, naša nam sadašnja ali kratkotrajna i mala nevolja donosi izvanredno veliku i vječnu slavu” (2 Kor 4,17).

“Milosrdan i milostiv je Jahve, spor na srdžbu i vrlo dobrostiv. Jarostan nije za vječna vremena niti dovijeka plamti srdžba njegova. Ne postupa s nama po grijesima našim niti nam plaća po našim krivnjama. Jer kako je nebo visoko nad zemljom, dobrota je njegova s onima koji ga se boje. Kako je istok daleko od zapada, tako udaljuje od nas bezakonja naša. Kako se otac smiluje dječici, tako se Jahve smiluje onima što ga se boje. Jer dobro zna kako smo sazdani, spominje se da smo prašina” (Ps 102,8-14).

Autor: David Wilkerson