Kako Isus odgovara na naše vapaje?

Kako Isus odgovara na naše vapaje?
Foto: lds.org

Isus se ne oglušuje na naše vapaje. Zato što je iskusio ono što mi prolazimo, najbolje nas razumije i najbolje nam može pomoći.

Većina vjernika je tijekom teških situacija u životu utjehu pronašla u riječima psalmista. Mnogi od nas imaju omiljene psalme, koje možda znamo napamet, a koji nam daju nadu usred tuge, straha, usamljenosti, zabrinutosti.

Kad bismo detaljno proučili Psalme, primijetili bismo određene obrasce. U najmračnijim psalmima, psalmima žalosti, našli bismo zajedničku strukturu. Psalmisti govore o Bogu kao svome spasitelju.

“Oslobodi me od krvi prolivene, Bože, Bože spasitelju moj! Nek’ mi jezik kliče pravednosti tvojoj!” (Psalam 51, 16). 

“Pomozi mi, Jahve, Bože moj, po doborti me svojoj spasi!” (Psalam 109, 26).

“No Bog je moj kralj od davnine, on koji posred zemlje spasava!” (Psalam 74, 12).

“Ja se u tvoju dobrotu uzdam, nek’ mi se srce raduje spasenju tvome! ” (Psalam 13, 5).

Isus ispunjava sve najdublje vapaje našeg srca 

Isus je Božji konačni odgovor na sve ono zbog čega je psalmist plakao. Kao što se psalmist okrenuo Bogu kao svom Spasitelju usred tuge, boli straha, tako se i mi moramo okrenuti Isusu kao našem Spasitelju u vlastitom emocionalnom previranju. I baš kao što je psalmist razmišljao o tome tko je Bog i što je učinio, i mi se moramo posvetiti svemu onome što je Bog učinio za nas u Kristu.

Isus je došao učiniti ono što mi nismo mogli. Došao je živjeti život kakav mi nismo mogli živjeti. Došao je učiniti sve ono što je bilo potrebno da nas vrati u pravi odnos s Bogom. Došao je otkupiti, obnoviti i sve učiniti novim.

Kada se bojimo …

Trebamo se sjetiti da je Isus na križu pobijedio naš najveći strah: vječno odvajanje od Boga. Kako u Rimljanima 8 piše:

“Što ćemo dakle na to reći? Ako je Bog za nas, tko će protiv nas? Ta on ni svojega Sina nije poštedio, nego ga je za sve nas predao! Kako nam onda s njime neće sve darovati?” (Rimljanima 8, 31-32)

Trebamo se sjetiti da je Krist s nama. On je naša utjeha, snaga i nada u svim našim strahovima.

Kada smo žalosni …

Trebamo se sjetiti Čovjeka žalosti, našeg Gospodina i Spasitelja koji je naše žalosti odnio na križ. Sjetimo se koliko Mu je bilo teško kada je povikao: “Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?”

U svojoj žalosti trebamo se sjetiti i da Bog skuplja naše suze u bocu i čuje sve naše vapaje. Njemu ne propušta niti jedna suza koju smo prolili; Bog će upotrijebiti sve za Njegovu slavu i naše dobro. Ali najviše od svega trebamo se sjetiti da dolazi Dan u kada će nam suze obrisati i tuge više neće biti. Kada se Isus vrati, sve će stvari postati nove. 

Kada smo odbačeni, zaboravljeni …

Trebamo se sjetiti da je naš Spasitelj bio odbačen. Kao što je Izaija u 53. poglavlju rekao:

“Prezren bješe, odbačen od ljudi, čovjek boli, vičan patnjama, od kog svatko lice otklanja, prezren bješe, odvrgnut.” (Izaija 53, 3)

Odbacili su ga ljudi koje je došao spasiti. Napustili su ga Njegovi najbliži prijatelji u najmračnijem času. Zato On najbolje razumije što znači biti napušten i sam. Ali budući da je otišao na križ, usvojeni smo u Božju obitelj. Dio smo vječne zajednice. S Kristom kao našim bratom i Spasiteljem, nikada nećemo biti sami. Nikada nas neće napustiti ili ostaviti.

Kada u životu doživimo gubitak …

Bilo da je riječ o gubitku voljene osobe ili o bilo čemu drugom, možemo se sjetiti da je naš Spasitelj znao za gubitak. Znao je za tugu. Plakao je na grobu svog prijatelja Lazara. Ali zato što je Krist izgubio život zbog nas, dobivamo novi život.

“Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju.” (Ivan 10, 10).

Kao što nas Pavao podsjeća:

“Zato ne malakšemo. Naprotiv, ako se naš izvanji čovjek i raspada, nutarnji se iz dana u dan obnavlja. Ta ova malenkost naše časovite nevolje donosi nam obilato, sve obilatije, breme vječne slave, jer nama nije do vidljivog nego do nevidljivog: ta vidljivo je privremeno, a nevidljivo – vječno.” (2. Korinćanima 4, 16-18)

Bez obzira na iskušenja, teškoće ili patnje koje smo doživjeli, Isus je naša nada. Isus razumije vapaje našega srca i On je odgovor na svu našu bol i tugu. Kao što nas pisac poslanice Hebrejima ohrabruje:

“Uprimo pogled u Začetnika i Dovršitelja vjere, Isusa, koji umjesto radosti što je stajala pred njim podnese križ, prezrevši sramotu te sjedi zdesna prijestolja Božjega.” (Hebrejima 12, 2)

Gledajmo na Isusa, Čovjeka tuge, boli i žalosti; Onoga koji čuje svaki vapaj našega srca i Onoga koji je na te povike odgovorio svojim krikom: “Svršeno je!” (Ivan 19, 30).

PROČITAJTE JOŠ: