U Poslanici Efežanima 5, apostol Pavao otkriva dubinu i svetost braka, uspoređujući odnos muža i žene s odnosom Krista i Crkve.
Kada kaže: „Tako neka svaki od vas ljubi svoju ženu kao samoga sebe“ (Ef 5,33), Pavao ne misli na površnu naklonost, nego na ljubav koja proizlazi iz jedinstva „jednog tijela“. U braku, prema Postanku 2,24, „bit će dvoje jedno tijelo“, a Pavao upravo taj tekst ponavlja kako bi podsjetio da muž i žena nisu dvije odvojene priče, nego jedno biće povezano Božjom ustanovom.
Ljubeći svoju ženu, muž zapravo ljubi sebe, jer su njihovi životi spojeni u jedinstvenu cjelinu. Zato Pavao ističe da nitko ne mrzi svoje tijelo, nego ga hrani, njeguje i brine za njega. Na isti način, muž je pozvan brinuti o svojoj ženi nježno, pažljivo, strpljivo i s poštovanjem, „kao što i Krist čini za Crkvu“ (Ef 5,29).
Savršeni uzor
Kristova ljubav prema Crkvi postaje savršeni uzor: On ju je ljubio i predao se za nju, posvetio ju i očistio „kupelji vode u riječi“ (Ef 5,26). Njegova ljubav nije bila uvjetovana, niti je čekala savršenstvo Crkve – On ju je ljubio do krajnjih granica, „do kraja“. Takvu ljubav Pavao stavlja pred muževe: ljubav koja se daruje, koja ne traži svoje, koja podnosi, gradi, štiti i posvećuje.
Kada muž voli svoju ženu poput vlastitog tijela, tada postaje duhovni vođa pun suosjećanja, čovjek koji štiti njezin mir, brine za njezinu dušu i potiče njezin duhovni rast. Ljubav muža tada ima posvećujući učinak – ne zato što on vlada, nego zato što služi, kao što je Krist služio.
U takvom odnosu, naglašava Pavao, i poziv žene da poštuje muža postaje prirodan izraz uzajamne ljubavi. Brak tada nije borba za prevlast, nego zajedništvo koje odražava samu srž Evanđelja: Krist koji ljubi, podiže i čuva svoje tijelo – Crkvu.
Tako i muž, ljubeći svoju ženu kao sebe, zapravo živi Kristov put ljubavi u svome domu.
