Nakon tragičnog ubojstva svoga muža Charlija Kirka, Erika Kirk se nekoliko puta pojavila pred javnošću smirena i s blagim osmijehom — što je mnogima izazvalo osudu i nerazumijevanje. Kako se može smiješiti nakon takve tragedije u životu?
U nekim medijskim naslovima spominje se kako je “previše brzo” našla snagu, kao da je emotivno otupjela, piše Economic Times. No, ako promatramo njezinu reakciju kroz kršćansku prizmu, ona ne negira bol — nego ukazuje na nadu koja nadilazi smrt.
Nekoliko dana nakon tragedije, Erika je ustvrdila da će nastaviti rad svog supruga i njegov glas neće zamrijeti.
U svom emotivnom govoru pozvala je na oprost prema ubojici, naglašavajući da njezino kršćansko uvjerenje ne dopušta osvetu, nego dokaz ljubavi i milosrđa Kristova.
Da bi netko smogao snage da oprosti u takvom gubitku — to jest svjedočanstvo života koji ne klone — treba ukorijeniti svoju snagu u Kristu. Biblija kaže: „Najradije ću se dakle još više hvaliti svojim slabostima da se nastani u meni snaga Kristova.“ (2 Kor 12,9).
Erika možda ne izražava oslabljenost i tugu izvana, ali joj se u srcu svakako razdire — no njezino vanjsko držanje pokazuje da ne stoji sama, nego uz Onoga koji je Svjetlo čak i u tami.
Naravno, svijetu to ponekad izgleda hladno. Kako možeš „smiješkom“ očitovati tugu? Ali kršćanin ne živi prema emocijama, nego prema istini da smrt nije kraj.
Kristova pobjeda nad smrću daje vjernicima nadu i mir. Erika tim osmijehom poručuje: ne bojim se tame, jer znam da tama već jest pobijeđena.
U svijetu koji traži intenzivne znakove boli, njezina spokojnost i smiješak izaziva provokaciju. Ali ona ne zanemaruje gubitak — ona ga nosi u jednoj ruci i još drži drugu otvorenu za milost i novi početak, jer kršćanin nije bez nade ni nakon smrti najdražih.
Ko to nije doživio, ne zna, gubitak supružnika, pogotovo mladjih godina. Valja se kloniti negativnih komentara, pogotovo kršćani. Ko ne želi utješiti neka i ne piše.