Živimo u svijetu emotikona gdje je izražavanje samoga sebe i ”biti ono što jesmo” ima najviši prioritet.

„Ne možeš mi reći kako da se osjećam“, viknula je djevojčica.

„Ne govorim ti kako da se osjećaš“, odgovorio je roditelj. „Govorim ti kako da se ponašaš. Ono kako se sada ponašaš je prevršilo svaku mjeru“.

Iako je ton učinio da ovo mogu čuti svi u prodavaonici, ono što je meni upalo u uho bila je poruka, pretpostavka me zaintrigirala – nitko ne može kontrolirati ničije osjećaje. Iako je to očigledno dovoljno, počeo sam sumnjati u još jednu krucijalnu pretpostavku – mi ne možemo kontrolirati naše vlastite osjećaje.

Iako nisam bi dovoljno hrabar da se stavim između majke i njezinog djeteta, smatram da je majka željela kontrolirati ponašanje svoga djeteta zato što je ono moglo biti kontrolirano.

Na prvi pogled ovo se može činiti iskrenim. Ljutnja, empatija, strah, radost, tuga, tjeskoba- to se sve događa svakome od nas, zar ne? To je nešto što ne želimo, a ipak se događa. Prije nego što se zaustavimo kako bismo smireno odlučili hoćemo li se obrušiti na osobu koja se ubacila ispred nas na cesti, stisnemo šake, izgovorimo ružne riječi i adrenalin pohrli u naše glave. Dolazi do ljutnje. Drugi ne mogu upravljati našim osjećajima zašto što ni sami ne možemo.

Ponašanje, kao što je majka to znala, je druga stvar. Ponašanje je vidljiva posljedica onoga gdje osjećaji (koje bismo trebali znati kontrolirati) vode. Djevojčica je možda osjećala veliki gnjev prema svojoj majci zato što joj ona nije kupila Hello Kitty ruksak, no valjanje po podu kako bi izbjegla hvatanje jednostavno nije moglo biti tolerirano.

Struja gnjeva je slobodno mogla ploviti unutar djevojčice, no nije smjela biti pokazana prema van. Mogla je u svome srcu usmrtiti svoju majku (Matej 5, 21-22), ali morala se kontrolirati i ponašati se kako treba.

Mogu li osjećaji biti kontrolirani?

Živimo u svijetu emotikona gdje je izražavanje samoga sebe i ”biti ono što jesmo” ima najviši prioritet. Nitko nama ne može govoriti kako da se osjećamo. Brzo, čak i refleksno u tekstualnim komentarima šaljemo svoja nasmiješene, tužne, uplakane ili iznenađene izraze lica.

Ne valjamo se po podu, ali smatramo kako je bolje izraziti bilo kakve ili sve osjećaje nego se suzdržati i biti ”lažni”. Ne postoje druge mogućnosti. Naš nefiltrirani emotivni život se može (i neki kažu da bi se trebao) proširiti na bilo koga i na sve: supružnike, roditelje ili strance. Neki čak nalažu da treba vikati na Boga kad su uzrujani. Sve u svemu ovako stvari stoje: vi ste vaši osjećaji, kakvi god oni bili. Potiskivanje osjećaja znači potisnuti same sebe.

No tako nije bilo oduvijek.

Kao što C. S. Lewis objašnjava u The Abolition of Man, ljudi kao što su bili Platon, Aristotel i Augustin objasnili su da je naš odgovor na emocionalne podražaje nešto što treba biti uvježbavano. „Srce nikada ne preuzima mjesto glave. No ono bi trebalo i moralo slušati glavu. Dok emocije bujaju, djetetov unutarnji roditelj (njegova savjest) bi mu trebalo reći: „Ono kako sam sada kušan/a da se osjećam je u potpunosti prevršilo svaku mjeru“.

To „prevršilo svaku mjeru“ označava ono na temelju čega se treba prosuđivati i reprogramirati osjećaje – stvarnost. S ovim standardom na umu osjećaji mogu biti primjereni ili neprimjereni, pravedni ili nepravedni, racionalni ili iracionalni i zbog toga ih se u skladu s time treba i izražavati. Tuga na primjer je izražena s pravom kada izgubimo voljenu osobu. Tuga nije izražena s pravom kada nas ona, opterećena zavišću, baci na naslonjač na vjenčanju još jednog prijatelja.

Nastavnici u drugim područjima smatrali su uvježbavanje osjećaja svojih učenika onime što će uvelike utjecati na njihovo zaposlenje. Osim toga da učenici samo znaju tablicu množenja i gramatiku hrvatskog jezika, obrazovanje želi uvježbati učenike da mrze ono što se treba mrziti i da vole ono što treba voljeti. Oni su učili kako razlikovati dobro od lošeg i kada primjereno odgovoriti.

Danas, sumnjičavi zbog emocionalne propagande mi se od ovog načina udaljavamo i onda se pitamo zašto neki dopuštaju da njima vladaju njihovi neukroćeni osjećaji. Roditelji više ne govore svojoj djeci kada su njihovi osjećaji ljutnje prevršili svaku mjeru, bez obzira na to što ona kažu ili kako se ponašaju u prodavaonici.

Kako uvježbavati osjećaje?

Očekuje li Bog od nas da kontroliramo svoje osjećaje? Čini se da očekuje. On nam to zapovijeda.

Bog zapovijeda poslušnost „iz srca“ (Rimljanima 6, 17) – iz nečega za što često mislimo da se ne može kontrolirati. On, za razliku od majke, nam govori čega se trebamo, a čega se ne trebamo bojati (Luka 12, 4-5), u čemu trebamo, a u čemu ne trebamo uživati (Filipljanima 4,4), što trebamo mrziti (Rimljanima 12, 9), da nikada ne smijemo biti tjeskobni (Filipljanima 4, 6) te kada možemo i ne možemo biti ljuti (Efežanima 4, 26).

Kada su naši postupci jedino ono s čime se možemo baviti onda se bavimo moralizmom, a ne kršćanstvom. Vanjska sukladnost u ponašanju sama po sebi nema smisla kada smo puni emocionalne nečistoće (Matej 23, 27). Bog istražuje srca (Rimljanima 8, 27). Gnjevna djevojčica u jednom trenutku treba čuti dobre vijesti koje joj Bog nudi koje su bolje od suzdržavanja; On nudi transformaciju srca. On traži nove osjećaje, a svojim Duhom On daje ono što traži. Ovo su sjajne vijesti! Nismo ostavljeni da budemo robovi vlastitih osjećaja!

Kako nas Bog uči da svoje osjećaje uskladimo s Njim i da volimo i mrzimo? Daje nam barem četiri pomoći.

1. Svoga Sina

Često pretpostavljena osnova sve Kristolikosti je evanđelje. Nikakva promjena osjećaja ili odricanje od suzdržanosti ništa ne znače ako smo i dalje prokleti u svojoj prošloj ljutnji, požudi i emocionalnoj hladnoći. No dobre vijesti za sve one koji se muče s prekomjernim strastima prema pogrešnim (ili koji su u nemogućnosti da imaju strast prema dobrom) je da je osoba na djelu Isus Krist. Osoba koja je savršeno sve proživjela, koja je preživjela emocionalan život kakav mi ne bismo mogli i koja je zbog nas pretrpjela uništavajući gnjev – sve kako bismo mi mogli u pogledu naših osjećaja postati potpuno novi. Je li ikada postojao emocionalno izbezumljeniji vapaj od onog: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio“? (Matej 27, 46)

2. Svog Duha

Nadalje, kako bi nas uvježbavao, On nam daje samoga Sebe (Rimljanima 8, 9). Ne osjećamo se samima. Mi, iznad svih shvaćanja i očekivanja postajemo „sudionicima božanstvene prirode“ (2. Petrova 1, 4) uključujući i nove sklonosti za razliku od onih koje smo osjećali prije (2. Korinćanima 5, 17).

Bog nam je dao svog Duha koji upravlja našim emocijama i koji u nama stvara plodove sklonosti koje će zadovoljiti Boga (Galaćanima 5, 22-23): ljubav (umjesto mržnje), radost (umjesto očaja), mir (umjesto nemira), strpljenje (umjesto ljutnje), ljubaznost (umjesto ozbiljnosti), dobrotu (umjesto zločestoće), vjernost (umjesto temperamentnosti), nježnost (umjesto grubosti), samokontrolu (umjesto da nas kontroliraju strasti). On se obraća našem emocionalnom životu na izvoru: našim srcima.

3. Svoj narod

Bog nas ne okružuje knjigama samopomoći, dnevnim talk showovima ili jogom kako bi naša emocionalna stanja doveo u ravnotežu. On nas okružuje svojim narodom. Posvećenje, nikada to nemojte zaboraviti, je društveni projekt. Stariji uče mlađe. Jedni drugima služe svojim darovima. Čuju Riječ. Žive živote zajedno i jedni druge izgrađuju „govoreći istinu u ljubavi“ (Efežanima 4, 15). Zdrava emocionalna stanja se mogu pronaći u zdravim emocionalnim životima koji se mogu pronaći u zajednici otkupljenih Kristovom krvlju. Bog svakoga od nas koristi kako bi nas doveo do čistih emocija.

4. Svoju Riječ

Konačno Bog otkriva veliko ”S” Stvarnost kroz svoju Riječ u koju se treba vjerovati (Hebrejima 11, 1). Kristov mir boravi u našim srcima kada Njegova Riječ duboko prebiva u nama (Kološanima 3, 15-16). Na primjer, u četiri stiha Pavao ukazuje na jedan aspekt stvarnosti koji, nakon što povjerujemo u njega, će nas osloboditi tjeskobe i dat će nam neizrecivu radost.

Radujte se u Gospodinu uvijek! Ponavljam: radujte se! Blagost vaša neka je znana svim ljudima! Gospodin je blizu! Ne budite zabrinuti ni za što, nego u svemu – molitvom i prošnjom, sa zahvaljivanjem – očitujte svoje molbe Bogu. I mir Božji koji je iznad svakog razuma čuvat će srca vaša i vaše misli u Kristu Isusu“. (Filipljanima 4, 4-7)

On ne kaže da trebamo pjevati u Gospodinu ili plesati u Gospodinu ili smijati se u Gospodinu već kaže da se radujemo u Gospodinu. Kada se trebamo radovati? Uvijek. Jer nam Božja stvarnost uvijek daje razlog da se radujemo. „Gospodin je ovdje s nama“. Nihilistična stvarnost ovog svijeta kaže nam da ako smo sami, pogrešno optuženi, odbačeni ili potlačeni da imamo pravo biti nesretni. Pavao razmišlja na drugačiji način jer on ”živi u drugačijem svijetu”. On naziva sretnu otpornost razumnom patnjom: „Neka vaša blagost bude poznata“ (Filipljanima 4, 5).

Kada se tragedija dogodi i kada imamo razloga patiti, trebamo čak i tada pronaći razlog za radost – „kao žalosni, a uvijek radosni“ (2. Korinćanima 6, 10). On je blizu i čuje naše molitve. On je blizu da nas utješi. Ništa nas ne može odvojiti od njegove ljubavi (Rimljanima 8, 37-39). Kada tuga dođe poput nabujale rijeke ipak imamo razloga pjevati, „Unatoč tomu moja duša je dobro“! Pored ramena svake patnje stoji naš nebeski Otac.

Stvarnost poput ove će promijeniti kako reagiramo na to kada ne dobijemo bilo kakav ruksak kojem smo se nadali u ovome životu.

Zbacimo boga osjećaja s prijestolja

Bog nam daje prekrasan dar osjećaja kako bismo obojali svoj život. On je Bog osjećaja, a oni koji su stvoreni na Njegovu sliku nisu roboti. No unatoč tomu što su osjećaji prekrasni sluge, oni su grozni bogovi. Kada oni vladaju izvan kontrole Božjeg Duha i Božje stvarnosti, oni od nas stvaraju prijetnju i za nas same i za ostale.

U svijetu koji je obilježen nekontroliranim osjećajima i hladnom bezosjećajnošću, u svijetu kojeg zanimaju nevažne stvari i koji ne mari za vječno mi imamo zapanjujuću priliku: priliku da naša blagost bude poznata.

Možemo živjeti za Božju slavu u Božjem svijetu kao građani svijeta koji dolazi; da volimo ono što On voli, da mrzimo ono što On mrzi, da živimo, smijemo se i plačemo tako da prikazujemo najvišu Stvarnost: Božju. Bog djeluje i On drži u savršenom miru sve one čiji umovi nisu usmjereni na njihove osjećaje, već na Njega (Izaija 26, 3).

Autor: Greg Morse; Prijevod: Ivan H.; Izvor: Desiringgod.org