Tko je bila starozavjetna “Kraljica Neba” i kako djeluje danas?

“»A ti ne moli milosti za narod ovaj, ne diži glasa za njih i ne moli, ne navaljuj na me jer te neću uslišiti. Ne vidiš li što čine po gradovima judejskim i po ulicama jeruzalemskim? Djeca kupē drva, oci pale vatru, žene mijese tijesto da ispeku kolače ‘Kraljici neba’ i lijevaju ljevanice tuđim bogovima da me pogrde. Zar mene tim pogrđuju« – riječ je Jahvina – »a ne sebe na svoju sramotu?« I stoga ovako govori Jahve Gospod: »Evo, gnjev svoj i jarost svoju izlit ću na ovo mjesto, na ljude i na stoku, na poljsko drveće i na plodove zemlje, rasplamtjet će se i neće se ugasiti.«” (Jeremija 7,16-20)

Ovim riječima Bog je opisao proroku Jeremiji grozotu idolopoklonstva koja je vladala među judejskim narodom. Ono što se ovdje naviše ističe jest “Kraljica Neba”, božica kojoj su se Judejci često znali utjecati za zagovor te joj prinosili žrtve mirisnice i pravili kipove. Tko je bila “Kraljica Neba”, o kojim poganskim božanstvima je točno riječ i je li aktivna i u današnjem svijetu? To su pitanja koja je ključno postaviti ako želimo prodrijeti u duhovne sfere i razotkriti demonsko djelovanje.

Božje upozorenje

Sljedeće mjesto u Bibliji koje govori o “Kraljici Neba” je 44. poglavlje Jeremijine knjige gdje Bog šalje proroka Jeremiju da pozove narod na pokajanje i odvraćenje od služenja “Kraljici Neba”, što oni zdušno odbijaju:

“I tada svi muškarci koji su znali da im žene kâdē tuđim bogovima, i sve nazočne žene, u velikom mnoštvu, i sav narod što življaše u zemlji egipatskoj i u Patrosu odgovoriše Jeremiji: »Riječi koje si u ime Jahvino nama objavio mi ne slušamo; naprotiv, i dalje ćemo se držati zadane riječi: kadit ćemo nebeskoj kraljici i lijevati ljevanice, kao što smo i mi i oci naši, naši kraljevi i knezovi činili u gradovima judejskim i po ulicama jeruzalemskim: tada imadosmo kruha izobila, bijasmo sretni i ne trpjesmo nikakvih nesreća. Ali otkako prestadosmo kaditi nebeskoj kraljici i lijevati joj ljevanice, u svemu smo oskudijevali i od mača i gladi pogibali.«

A žene rekoše: »Kad kadimo kraljici nebeskoj i lijevamo joj ljevanice, zar joj bez znanja svojih muževa pečemo kolače u obliku lika njezina i lijevamo ljevanice?«” (Jeremija 44,15-19)

Usprkos Božjem upozorenju, ljudi su odlučili rađe ostati vjerni svojoj tradiciji i naučenoj praksi koju su naslijedili od svojih roditelja i predaka. Ono što je zanimljivo za primijetiti jest da je ta “Kraljica Neba” doista i odgovarala na njihove molitve te ih čuvala od gladi, nesreća i ratova. Dakle, “Kraljica Neba” nije samo imaginarno božanstvo poganskih mnogobožačkih naroda koje su Judejci preuzeli u svoju vjeru, već iza toga stoje stvarni duhovni entiteti – demoni koji, kao što znamo, mogu izvoditi čudesa te njima vrhunski oponašati Boga (Izlazak 7,10-12). U nastavku 44. poglavlja Jeremije (stihovi 24-28) Bog prihvaća odluku tog naroda te im obećava prokletstvo, glad, pogibiju i ostale nedaće.

Povijesna pozadina

Postojalo je više poganskih božica kojima se bio pridavao naziv “Kraljica Neba”, a to su Inana, Anat, Izida, Aštarta/Ašera i Hera (eng. Inanna, Anat, Isis, Astarte/Asherah, Hera). Aštarta i Ašera su u početku bila odvojena božanstva što je poznato iz ploča nađenih u knjižnici Ugarita.

Biblijski učitelji su podijeljeni oko toga jesu li ove božice zapravo dvije verzije iste božice, barem po nazivu “Kraljica Neba”, ili različite božice.

Religiozne prakse i tradicije tadašnjih poganskih naroda utjecale su na Izraelce te se na taj način razvio kult štovanja Nebeske Kraljice i među njima. Drugim riječima, radi se o sinkretizmu poganskog mnogoboštva sa židovstvom.

Zanimljivo je razmotriti i ispitati jesu li i na koji način te poganske prakse utjecale i na kršćanstvo. Kod tog razmatranja najčešće se u obzir uzima kult štovanja božice Izide, koji je bio vrlo rasprostranjen u grčko – rimskoj kulturi, te mogućnost njegovog utjecaja na štovanje Marije u kršćanstvu. Tako je, primjerice, klasicist R. E. Witt smatrao Izidu “velikom prethodnicom” Marije tvrdeći kako su obraćenici s rimske religije na kršćanstvo štovanje Izide zamijenili štovanjem Marije.

Povezanost Izide i Marije teško je ne primijetiti, pogotovo zbog zajedničkih naziva “Kraljica Neba” i “majka boga”, on tvrdi. Korak dalje u ovom pogledu ide crkveni povjesničar Stephen Benko koji smatra da na štovanje Marije nije utjecao samo Izidin kult, već i mnoge druge poganske božice.

Kraljicom Neba Mariju smatraju pretežno rimokatolički kršćani, a također i pravoslavci te djelomično anglikanci. Tako je papa Pio XII. u svojoj enciklici Ad Caeli Reginam (Nebeskoj Kraljici) 11. listopada 1954. objasnio zašto Mariju treba zvati kraljicom, a još je i papa Leo XIII. o Mariji govorio kao o “Kraljici Neba” u svojoj enciklici Octobri Mense iz 1891.

Također, svima je poznat napjev “Kraljice Neba, raduj se” koji se često pjeva u okviru rimokatoličke tradicije. Ovaj napjev su, prema predaji, papi Grguru Velikom otkrili Božji anđeli. No pitanje koje se ovdje postavlja jest zašto bi Bog od ljudi zahtjevao da štuju Mariju na isti način na koji su Izraelci štovali pogansku božicu i tako Ga srdili. Štovanje Marije, svetaca, anđela i bilo kojih drugih stvorenja strogo je zabranjeno u Božjoj riječi:

“I dogodilo se, dok je on to govorio, da je neka žena iz mnoštva podigla svoj glas pa mu rekla: ‘Blažena utroba koja te je nosila i prsa koja si sisao!’ A on je rekao: ‘Još više su blaženi oni koji slušaju riječ Božju i drže je!'” (Luka 11,27-28)

“I dok je Petar ulazio, Kornelije mu je izašao u susret, pao do njegovih nogu te mu iskazao štovanje. A Petar ga je podignuo govoreći: ‘Ustani! I ja sam isto čovjek!’” (Djela 10,25‭-‬26)
“I pao sam pred noge njegove (anđelove) da mu iskažem štovanje. A on mi je rekao: ‘Pazi, ne čini to ! Sluga sudrug sam tvoj i braće tvoje koja imaju svjedočanstvo Isusovo. Bogu iskaži štovanje! Jer svjedočanstvo Isusovo duh je proroštva.’”
(Otkrivenje 19,10)

“Zato ih je Bog u požudama njihovih srdaca i predao nečistoći, da među sobom sramote svoja tijela, one koji su istinu Božju zamijenili za laž te štovali i služili stvorenje umjesto Stvoritelja, koji je blagoslovljen zauvijek. Amen.” (Rimljanima 1,24-25)

Gospine poruke

Nedavno su neki katolički portali prenijeli članak “10 poruka Blažene Djevice Marije koje bi svaki katolik trebao znati” koji izdvaja deset izjava koje je navodno Marija dala tijekom ukazanja priznatih od strane Rimokatoličke Crkve. Vjerovali ili ne, gotovo svaka od izjava je u izravnoj suprotnosti sa Svetim Pismom i ranocrkvenom predajom. Razmotrimo neke od njih:

1. “Ja sam Djevica siromašnih.” (gospa od Banneuxa, Marijeti Beco)

Marija, premda je začela Isusa kao djevica, nije to ostala do kraja života. Isus nije Marijin jedinorođeni sin, već “prvorođeni” (vidi Mt 1,25), a to znači prvi od rođenih. Jedan od mnogo poznatih stihova koji dokazuju da je Isus imao biološku polubraću je sljedeći:

“Nije li ovaj tesarov sin? Ne zove li se njegova majka Marija, a braća njegova Jakov, i Josija, i Šimun i Juda?” (Matej 13,55)

Grčka riječ koja se ovdje prevodi kao braća je ‘adelphos’, a korijen te riječi, ‘delphos’, znači ‘maternica’. Dakle, ovi se stihovi jedino mogu odnositi na braću po maternici.

2. “Želim da dođete ovamo trinaestog dana idućeg mjeseca i da nastavite svaki dan moliti krunicu u čast gospi od krunice, kako biste izmolili mir svijetu i završetak rata, jer samo ona može pomoći čovječanstvu.” (Gospa Fatimska)

Krunica je izmišljena tek u 12. stoljeću, a trebalo je proći još četiri stoljeća da bi poprimila današnji oblik. Zašto bi Bog čekao 16 stoljeća da čovječanstvu otkrije najsavršeniji oblik molitve koji ima moć i ratove zaustaviti? Gospodin Isus nam je izričito rekao da ne molimo na taj način, tj. repetativno:

“Ali kad molite, ne koristite isprazna ponavljanja kao Pogani, jer oni misle da će zbog svojih mnogih riječi biti uslišani.” (Matej 6,7)

3. “Molite, molite mnogo, prikazujući žrtve za grešnike jer mnoge duše idu u pakao budući da nema nikoga tko bi se za njih žrtvovao i molio.” (Gospa Fatimska)

Zapravo, postoji jedna povijesna osoba koja se već žrtvovala za grešnike i koja neprestano moli za njih. To je Isus Krist – jedinorođeni sin Božji. Čini se da Gospa Fatimska ovom izjavom niječe Njegovo otkupiteljsko djelo na križu ili barem njegovu dostatnost i potpunost. Božja riječ kaže sljedeće:

“Ako li u svjetlu hodimo, kao što je on u svjetlu, imamo zajedništvo jedan s drugim i krv Isusa Krista, Sina njegova, čisti nas OD SVAKOGA GRIJEHA.” (1. Ivanova 1,7)

“I on (Bog) će otkupiti Izraela OD SVIH NJEGOVIH BEZAKONJA.” (Psalam 130,8)
Može li itko od nas ljudi otkupiti grešnike?

“Nitko od njih ne može brata svoga nipošto otkupit, niti dati Bogu otkupninu za njega: jer je skupocjeno otkupljenje duše njihove, i neka odustane zauvijek, tako da još živi zauvijek i ne vidi trulež.” (Psalam 49,7‭-‬9)

Je li istina da ne postoji nitko tko bi se molio za grešnike?

“Tko osuđuje? Krist je umro, štoviše i uskrsnuo, on je i zdesna Bogu, on i posreduje za nas.” (Rimljanima 8,34)

“Dječice moja, ovo vam pišem da ne griješite. Ako tko i sagriješi, imamo zagovornika kod Oca: Isusa Krista, Pravednika.” (1. Ivanova 2,1)

Isus Krist je taj koji moli za grešnike. On je ionako jedini nebeski posrednik između Boga i ljudi (1 Tim 2,5-6). Gospine tvrdnje da mi grešnici trebamo sebe žrtvovati za otkupljenje drugih grešnika nema nikakvu teološku podršku. Naime, u trenutku Kristove smrti na križu hramski se zastor rasparao na pola (Mt 27,51; Mk 15,38; Lk 23,45). Iza tog zastora su svećenici u Starom Zavjetu prinosili životinjske žrtve koje su privremeno otkupljivale grešnike dok ne dođe Isus Krist. Ovaj događaj nedvojbeno potvrđuje da mi, novozavjetni kršćani, više ne trebamo nikakve žrtve prinositi, a čak i u Starom zavjetu, dok je to još uvijek bilo nužno, nikada vjernici nisu sami sebe žrtvovali, već su prinosili životinje kao žrtve za koje je Bog mnoštvo puta naglasio da moraju biti “bez mane” (Izl 12,5; 29,1; Lev 1,3; 1,10; 4,32 itd.). Žrtvovanje nas grešnika prepunih mana nikada neće i ne može otkupiti ljude od grijeha. Isključivo žrtva Jaganjca Božjeg, Isusa Krista, bez mane i grijeha ima tu moć. Golgota je bila posljednji oltar!

4.”Tako sam radosna što mogu pomoći djeci koja me mole za zaštitu. Ipak, mnogi mi nikad ne dolaze.” (Gospa od Čudotvorne medaljice)

Kada protestanti molitvu Mariji i svecima usporede s mnogoboštvom, obično rimokatolici odgovaju kako se oni ne mole njima da učine nešto u njihovom životu već da mole Boga za to, a Bog je taj koji će uslišati molitvu i učiniti čudo. No iz ove se poruke čini kako Gospa ima također i moć utjecati na ovaj svijet, štititi nas na Zemlji. Što kaže Biblija o tome mogu li mrtvi ikako utjecati na ovozemaljske događaje?

“Živi barem znaju da će umrijeti, a mrtvi ne znaju ništa niti imaju više nagrade, jer se zaboravlja i spomen na njih. Davno je nestalo i njihove ljubavi, i mržnje, i zavisti, i VIŠE NEMAJU UDJELA NI U ČEM ŠTO BIVA POD SUNCEM.” (Propovjednik 9,5-6). Više o tome zašto nas pokojnici ne čuju pročitajte OVDJE.

5. “Kako bi spasio duše jadnih grešnika, Bog želi da se u svijetu pokrene pobožnost mom Bezgrešnom Srcu.” (Gospa Fatimska)

Je li istina da su postojali neki ljudi na Zemlji, izuzev Isusa koji je Bog, koji su bili bezgrešni? Jesu li doista potrebna religiozna djela, kao što je pobožnost Marijinom Bezgrešnom Srcu, kako bi se spasile duše jadnih grešnika?

“Jer su SVI sagriješili i nedostatni su slave Božje, i opravdani su BESPLATNO NJEGOVOM MILOŠĆU kroz otkupljenje u Kristu Isusu, kojega je Bog postavio da bude pomirilište PO VJERI u njegovu krv, da bi, po strpljivosti Božjoj, objavio svoju pravednost zbog oslobođenja od prethodno učinjenih grijeha, i da bi objavio svoju pravednost u sadašnje vrijeme: da bude pravedan i opravda onoga koji vjeruje u Isusa.”
(Rimljanima 3,23‭-‬26)

Dakle, spašeni smo milošću po vjeri (vidi još Ef 2,8-9), a ne religioznim djelima. Ovo je jedan od najtemeljnijih principa kršćanstva koji ga razlikuje od svih drugih religija, a kojeg su naučavali i ranocrkveni očevi! Ovaj princip može se smatrati sumom cijelog evanđelja.

6. “Ne obećavam da ću te učiniti sretnom na ovom, nego na drugom svijetu.” (Gospa Lurdska)

Znači li ovo da je Marija svojim rukama načinila Nebeski Jeruzalem? Da je ona ta koja će uskrisiti naša tijela? Nije Marija ta koja će nas u Raju učiniti sretnim, već Bog:
“I otrt će Bog svaku suzu s očiju njihovih, i više neće biti smrti, ni tuge, ni jauka, ni boli više neće biti, jer je prijašnje prošlo.” (Otkrivenje 21,4)

7. “Zar ja nisam tvoja Majka? Zar nisi pod mojim okriljem i zaštitom? Zar nisi na križanju mojih ruku? Postoji li išta drugo što trebaš?” (Gospa od Guadalupe)

Ovom izjavom Gospa je rekla da ljudima nije potrebno ništa više od nje. Drugim riječima, Bog nije potreban ljudima. Uopće nije nužno navoditi biblijske stihove kao obrazloženje zašto je ova Gospina izjava kontroverzna.

ZAKLJUČAK

Zamislite samo kako je pravoj Mariji, Isusovoj majci, znati da demoni kradu njen identitet i u njeno ime potiču ljude na prakse koje su mrske njenom sinu. Ovo je posljednja poruka koju je ona nama poručila:

“Sve što vam on (Isus) kaže, učinite.” (Ivan 2,5)

Marija hoće da slušamo Isusovu riječ, a to je Biblija. To je jedini način na koji ju možemo učiniti sretnom. Marija je naša sestra u Kristu koju ćemo imati priliku upoznati u Nebu kao i ostale svete. Do tada nas ne može ni vidjeti ni čuti ni uslišati.

Autor: M. L.