Kroz moju bol, Bog me približio k Sebi

Bog radi kroz našu bol kako bi nas promijenio, osnažio i kako bi nas ispunio nadom. On djeluje kako bi nas privukao k Sebi!

Na polovici moje kirurške obuke, patnja kojoj sam svjedočila jedne noći na hitnoj potresla je moju vjeru. 

Bila sam nominalna kršćanka, s razumijevanjem o Bogu koje je bilo utemeljeno u sentimentalnosti više nego u biblijskim istinama. Nakon što su bolničari u žurbi dovezli trojicu umirućih mladića u odjel hitne pomoći, pokazala se moja slaba vjera.

Jedan je tinejdžer pretučen bejzbolskom palicom dok je njegov četverogodišnji sin promatrao, drugi je uboden u prsa, treći je upucan u glavu. U svakome od slučajeva, borila sam se kako bih im spasila živote, no nisam uspjela i nakon toga sam bespomoćno gledala kako obitelji tih mladića u silnoj tuzi padaju na pod. 

Ranije sam se morala nositi s tragičnim događajima na hitnoj službi, ali ne ovako ekstremno. Nakon posla idućega jutra, osjećala sam se prazno; kao da je vitalan dio mene iščupan iz svoga korijenja. Iako je moje tijelo žudjelo za odmorom, vozila sam se dva sata od svoga doma u očaju, kako bih se povezala s nečime što je dobro i istinito. Zastala sam na mostu koji spaja rijeku Connecticut i pokušala sam se moliti, no kada bih zatvorila oči jedino što sam vidjela bile su moje krvlju uprljane rukavice i beživotan pogled očiju trojice tinejdžera. Još sam mogla čuti vriskove njihovih majki, dok su padale na pod od užasa i tuge. 

Dok sam stajala na tome mostu, borila sam se sa snažnim osjećajem tuge. Ponovno i ponovno proganjalo me isto pitanje: „Kako je dobri Bog mogao ovo dopustiti?“ Kako je Bog mogao dopustiti da ljudi pogledaju jedni u druge, ne vide vrijednost jedan u drugome i da si nakon toga upropaste život udarcima bejzbolske palice ili hitcem iz pištolja?

Nakon godina spoticanja kroz život bez Biblije, jedini odgovor kojeg sam mogla spoznati tog dana bila je tišina. Odlučila sam da Bog vjerojatno ne postoji i dok sam polako odlazila prema automobilu, na tom sam mostu napustila svoju vjeru. 

No, Bog nije napustio mene. Unutar godinu dana, Bog bi upotrijebio moju bol, istu onu pošast koja je razbila moju slabu vjeru na dvoje, kako bi me privukao k sebi. 

Pitanje staro od davnina 

Premda mali broj ljudi gleda na tragedije i pobjede u zaljevu trauma, pitanja u vezi patnje i vjere čovječanstvo muče od davnina. Stoljećima su se akademici, kao i laici mučili s ”problemom boli”, kako to C.S. Lewis piše. Problem je, ukratko, u tome kako dobronamjerni i svemogući Bog može dopustiti bol i patnju u svijetu kojeg je stvorio. 

Lewis je cijelu knjigu posvetio ovome pitanju. U ”Problemu boli” Lewis piše o tome da su bol i patnja u stvari kompatibilne te da nisu u suprotnosti s Bogom iz Biblije. Njegov komentar uključuje slavni citat, koji me pogodio poput udara groma dok sam bila usred vlastitih borbi i koji me nastavlja voditi i mijenjati svaki puta kada bol uđe u moj život: „Bog nam šapuće u našim zadovoljstvima, govori nam u našu svijest, ali više nam kada smo u boli; bol je megafon koji koristi kako bi probudio gluhi svijet.“

Problem boli 

Lewisu je bol bila nešto itekako poznato. Izgubio je oba roditelja tijekom djetinjstva i borio se u Prvom svjetskom ratu. Kasnije je tugovao i zbog smrti svoje supruge. U Problemu boli njegova osobna iskustva stvaraju nijanse njegovim zapisima i objedinjuju se s njegovom spretnošću, koju je posjedovao kao apologet, kako bi ponudio temeljno, pažljivo izlaganje patnje kroz kršćanski pogled. 

U pridržavanju sa svojom tradicijom intelektualne strogosti, Lewis nudi posebice  snažan argument za patnju, kao nužne posljedice pada. On piše: „Bol je razotkriveno, nepogrješivo zlo. Svaki čovjek zna da nešto nije u redu kada ga nešto boli.“ Bol i patnja su kazne za našu pokvarenost. (Postanak 3, 16-19; Rimljanima 6, 23) Bol i patnja obilježavaju našu pobunu protiv dobrog i svetog Boga. 

No opet, Lewis ne pojednostavljuje mjesto, koje patnja ima u životu kršćanina. Umjesto toga, on priznaje da Bog može i da djeluje kroz bol, za konačno dobro svoga naroda. (Rimljanima 8, 28) S obzirom na izopačenost, Lewis raspravlja, Božja ljubav prema nama mora nužno biti u duhu ispravljanja i iscjeljenja. (Hebrejima 12, 6) Kada bi nam dao uvijek ono što želimo, sa srcima kakva imamo, to bi značilo ignoriranje ispravljanja, koje je potrebno kako bi nas oblikovao na Kristovu sliku. 

Razbijanje naših idola

Prepušteni sami sebi, Lewis raspravlja, zadovoljni smo s prianjanjem uz naše grijehe i stvaranje idola od onoga što oblikujemo vlastitim rukama. (Rimljanima 1, 25) „Ljudski duh neće ni pokušati odustati od samovolje, sve dok izgleda kao da ništa nije u redu s time,“ piše on. Kroz ”megafon boli”, Bog nas bocka kako bismo priznali našu potrebu za Njim, za naše dobro i Njegovu slavu: 

„Bog, koji nas je stvorio, zna što smo i da naša radost počiva u Njemu. No nećemo je tražiti u Njemu, sve dok nam Bog ostavlja bilo kakvo drugo utočište, kojem se potencijalno možemo okrenuti. Što Bog može učiniti, za našu dobrobit, nego učiniti da naši životu budi manje ugodni i uzeti nam vjerojatne izvore lažne radosti?“ 

Prema Lewisu, kada bol uđe u naše živote, zbog nje želimo tražiti sreću u Bogu, a ne u našoj samodovoljnosti. Ona nas budi iz duhovne gluhoće, osvjedočuje nas o našoj boli i podsjeća nas na to da je Božje milosrđe dovoljno i da se Njegova sila savršeno prikazuje u našoj slabosti. (2. Korinćanima 12, 9) Bol je tada u cijelosti kompatibilna s dobrim, moćnim i Bogom koji nas voli i u stvari govori o ljubavi koju Bog osjeća prema nama; o ljubavi koja nije ni sentimentalna ni slabašna, nego je snažna i požrtvovna. Ljubav tako radikalna da je dao svoga jedinoga Sina za nas. (Ivan 3, 16) 

Buđenje gluhog svijeta 

Iako Lewis svoje analize izgrađuje na razumu i logici, njegove tvrdnje imaju biblijsku pozadinu. Kao što Pavao objašnjava u Rimljanima 1, 18-23 dokazi o Božjoj slavi okružuju nas u obilju, ali mi štitimo naše oči od Njegove slave. Ljubomorno njegujemo pogrješan stav, koji tvrdi da smo mi u potpunosti u kontroli, stav samodovoljnosti, negiranje potrebe za Bogom i stav koji pokazuje da Mu ništa ne dugujemo. Činimo ono što je ispravno u našim vlastitim očima, umjesto da tražimo Božju pravednost i volju. (Izreke 14, 12; 21, 2) 

U isto vrijeme, Bog zna što nam je potrebno (Matej 6, 8) i djelovat će kroz našu bol, kako bi nas vratio prema svom svjetlu i ljubavi. Biblija je prepuna takvim primjera. Jona, svojeglavi prorok, pobjegao je od Boga i nije se molio, sve dok nije bio utamničen u tmini ribljeg želuca. (Jona 2, 1-9) Isus je čekao sve do Lazarove smrti kako bi mogao otputovati u svoje rodno mjesto, kako bi mogao pokazati tugujućoj gomili da je On Krist. (Ivan 11, 15; 40-42) Samson se pokajao za svoje prijestupe i porazio je Filistejce tek nakon što ga je Bog lišio njegovog ponosa i snage. (Suci 16, 28-29) Kroz Bibliju, vidimo kako Bog djeluje kroz patnje, kako bi u svome narodu probudio potrebu naroda za Njime. 

Nakon što sam otišla od Boga, nisam više imala prava nadati se. U tim mračnim trenucima nisam vidjela ni trunke značenja, niti mrvice milosrđa. Vidjela sam užas života, veličinu patnje. 

U toj tmini, Bog me probudio kako bih mogla pogledati u Njega. 

Buđenje prema vjeri

Godinu dana nakon te noći na hitnoj službi, življenje mi je djelovalo kao umiranje. Bez Bog, koji bi napajao svijet svrhom, očaj je okaljao sve. U ovome stanju polu života, u kojem sam postojala, ali nisam napredovala, svakodnevno sam razmišljala o oduzimanju vlastitog života. 

No, dok sam radila na odjelu intenzivne njege, svjedočila sam nevjerojatan oporavak pacijenta, kao odgovor na molitvu. Da me tama nije obavila, možda bih ovaj događaj odbacila kao izuzetak, no vrijeme koje sam provela u divljini prilijepilo je moju dušu za Boga. Moje putovanje kroz bol u meni je pobudilo žeđ za Njime i Njegovom Riječju. 

Jedne sam se večeri vukla kući iscrpljena i opterećena nakon traumatskog poziva i po prvi sam put otvorila Bibliju, čije su korice bile prekrivene prašinom. Pročitala sam Rimljanima 5,1-9, briznula u plač i ponovno pročitala od 3. do 5. stiha, dok se zalazak sunca razlijevao preko horizonta:

I ne samo to! Mi se dičimo i u nevoljama jer znamo: nevolja rađa postojanošću, postojanost prokušanošću, prokušanost nadom. Nada pak ne postiđuje. Ta ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan!“ 

Ne samo da su bol i voljeni Bog kompatibilni, nego se s ove strane križa možemo radovati dok smo u našim patnjama. Bog radi kroz našu bol kako bi nas promijenio, osnažio i kako bi nas ispunio nadom. On djeluje kako bi nas privukao k sebi, kako bi nas probudio megafonom i kako bi nam pokazao koliko nam je očajnički potreban. Bog djeluje kroz našu patnju jer nas, poput oca koji vodi svoju djecu prema ispravnom putu, voli. (Matej 7, 13-14) 

Bog je vrijeme koje sam ja provela u tami iskoristio kako bi me probudio u svojoj milosti. Upotrijebio ju je kako bi otvorio moje oči na istinu da je i Njegov Sin patio. Naš Spasitelj poznaje naše agonije. (Hebrejima 4, 15) On je podnio gnjev našega Oca umjesto nas. Kada smo utučeni, iscrpljeni i kada nas patnje ovoga svijeta drobe, Krist je ponizan i krotka srca i nudi breme koje je lagano za naše duše. (Matej 11, 28-30) 

Autorica: Kathryn Butler; Prijevod: Ivan H.; Izvor: DesiringGod.org; Prevedeno i objavljeno uz dopuštenje portala Desiringgod.org koje vrijedi za Novizivot.net.

NAJNOVIJE!