Kršćanin sam, no ponekad ne osjećam Boga. Je li to normalno?

Sa svim kaosom i zbunjenošću u svijetu mnogi se pitaju gdje je Bog. Iako mnogi kršćani s pouzdanjem vjeruju da je Bog tu, zbog toga što je obećao kako nikada neće napustiti svoj narod, postoje oni koji posustaju u svojoj vjeri zato što ne mogu osjetiti Njegovu prisutnost i ljubav.

Ovo nas dovodi do pitanja u naslovu članka – je li normalno biti kršćanin i ponekad ne osjećati Boga? Ukratko, da.

Je li to normalno?

Prijatelji, kao kršćanima rečeno nam je da živimo po vjeri, a ne po gledanju. Vjera se u Bibliji definira kao „tvrdo pouzdanje u ono, čemu se nadamo, osvjedočenje o onom, što ne vidimo.“ (Hebrejima 11,1)

Muškarci i žene od vjere isto tako imaju svoja razdoblja ranjivosti. Na primjer, David je imao loše trenutke. U Psalmu 13 čitamo kako je izrazio svoju čežnju za Božjim izbavljenjem:

„Dokle ćeš me, Gospode, sasvim zaboravljati? Dokle ćeš zastirati lice svoje preda mnom? Dokle ću još nositi brige u srcu, jad u duši svojoj povazdan? Dokle će se još neprijatelj moj podizati nada mnom? Pogledaj, usliši me, Gospode, Bože moj! Prosvijetli oči moje, da ne padnem u smrtni san! Da se ne hvali neprijatelj moj: “Pokorio sam ga!” Neka ne kliču protivnici, da sam srušen.“ (Psalam 13,1-4)

Čak je i Gospodin Isus Krist bio u nemogućnosti osjetiti svoga Oca dok je visio na križu, noseći svu težinu naših grijeha (Izaija 59,2; 53,4-6). Sjetite se i Matejevog Evanđelja 27,46 koje kaže:

„A oko devetoga sata povika Isus iza glasa govoreći: Eli! Eli! lama savahtani? to jest: ‘Bože moj! Bože moj! zašto si me ostavio?’“

Vjera koja nadilazi emocije

Prijatelji, potpuno je normalno za nas kršćane da ponekad ne osjećamo Boga. Naša veza s Njime ne zasniva se na osjećaju, niti od nas zahtjeva da Ga osjećamo. Vjera nadilazi osjećaj, prava vjera zapravo diktira ono što osjećamo.

Sjetimo se što je David rekao na kraju 13. Psalma, kada je zavapio za izbavljenjem: „A ja se uzdam u milosrđe tvoje; klicat će srce moje, kada mi pomogneš; pjevat ću Gospodu, koji mi učini dobro.“ (Psalam 13,5-6).

Pogledajmo i kako su Korahovi sinovi upotrijebili svoju vjeru kako bi se borili protiv osjećaja:

„Tužim se Bogu, hridini svojoj: ‘Zašto si me zaboravio?’ Zašto idem žalostan, dok me neprijatelj muči? Kroz mozak i kosti ide mi poruga tlačitelja mojih, dok me pitaju svaki dan: ‘Gdje je Bog tvoj?’ Zašto si žalosna, dušo moja i što uzdišeš u meni? Uzdaj se u Boga, jer ga još slavim, mojega spasitelja i Boga.“ (Psalam 42,9-11)

Vjerujte u Boga, a ne osjećaje

Prijatelji, moramo naučiti vjerovati Bogu, a ne svojim osjećajima. Možda Ga ponekad ne osjećamo, pogotovo u središtu nevolja, no On će uvijek biti tu, baš kao što je i obećao.

Autor: JB Cachila; Prijevod: Ida R.; Izvor: Christian Today