Dajte, pa će vam se dati: dobra, zbijena, stresena i preobilna mjera iskrenut će vam se u skut, jer će vam se mjeriti mjerom kojom mjerite. (Lk 6,38)

Trebaju li kršćani davati?

Davanje Bogu nije nešto neobavezno, već je božanski princip i ako ga prakticiramo možemo očekivati pozitivne rezultate u crkvi i osobnom životu. Kršćanima je dana zapovijed od Boga koja uključuje izdvajanje od osobnog imanja za potrebe djela Božjeg. Osma zapovijed kaže: ”Ne ukradi!” i podsjeća nas da je Bog vlasnik svega i jedino Njemu sve pripada. Jahvina je zemlja i sve na njoj, svijet i svi koji u njemu žive. (Ps 24,1) Budući je sve Božje, možemo zaključiti kako ne posjedujemo ništa – mi smo samo oni koji raspolažemo ili koristimo Božju imovinu.

Također, Bog očekuje od svakog da podrži Njegovo djelovanje, bez obzira na ekonomske okolnosti. Siromaštvo nije izgovor za ne davanje Bogu. Razlog zašto su Krist i apostoli govorili da dajemo je u tome što je prirodno dati Bogu za sve što je On prvi dao nama. Tada možemo očekivati da će On podmiriti naše potrebe.

Što trebamo dati i kome ide taj prilog?

Kršćansko davanje proizlazi iz ljubavi prema Bogu i kao rad Duha Svetoga. U Starom zavjetu čitamo da su desetine bile namijenjene za potporu levitima i svećenicima u njihovoj službi za Boga, dok u Novom zavjetu možemo pročitati da je davanje potrebno za širenje Evanđelja i to na prvom mjestu službujućima (pastorima, propovjednicima itd.). Zar ne znate da se oni koji obavljaju svetu službu hrane od hramskih dohodaka, da službenici žrtvenika sa žrtvenikom dijele. Jednako je Gospodin naredio onima koji navješćuju Radosnu Vijest da od Radosne Vijesti žive. (1 Kor 9,13-14). Kršćani trebaju davati priloge da pastori, misionari i cjelokupna zajednica imaju sredstava za učinkovitije naviještanje Evanđelja. Isto tako, trebaju davati za potrebe svojih bližnjih (siromašnih susjeda, prijatelja u vjeri i dr.). Mjesto za desetine i je blagajna (spremište) lokalne crkve. Davanje desetine lokalnoj crkvi vezuje vjernika s tom crkvom i svaka kršćanska zajednica treba kroz molitvu vidjeti za koje Božje djelo su potrebna sredstva.

Koliko?

Veliko pitanje! U Starom zavjetu prorok Malahija iznosi odgovor (Mal 3,10-12) naređen od strane Gospodina, a on ukratko glasi: minimalna vrijednost koju trebamo dati za Božje djelo je 10% našeg imanja (plaća, prihodi, poljoprivredni usjevi …). Svaka desetina sa zemljišta, bilo od poljskih usjeva, bilo od plodova sa stabala, pripada Jahvi: to je Jahvi posvećeno. Ako bi tko htio otkupiti koji dio svoje desetine, mora tome dodati jednu petinu cijene. Svaka desetina od krupnoga i sitnoga blaga, to jest svako deseto od svega što prolazi ispod pastirskog štapa, neka bude posvećeno Jahvi. (Lev 27,30-32) Iako Novi zavjet ne spominje isključivo 10%, apostol Pavao kaže: Ovo velim: tko škrto sije, škrto će i žeti; tko obilato sije, obilato će i žeti! Neka svatko dadne kako je srcem odlučio, a ne sa žalošću i na silu, jer ‘Bog ljubi veselog darivaoca’. (2 Kor 9,6-,7)

No, zašto je Bog izabrao baš desetinu? Prvo, većina starozavjetnog izraelskog naroda bila je siromašnija od nas. Iz toga razloga neki kršćani danas daju desetinu, ne zato što im je to naređeno, već u slobodi, iz ljubavi i zahvalnosti prema Bogu zbog svega što nam je dao. Drugo, sjetite se kako je Isus pohvalio udovicu koja je dala veliku svotu, gotovo sve što je imala (Mk 12,41-44). Treće, da svatko daje crkvi koliko daješ ti, da li bi crkva preživjela i imala svog pastora? Kažeš kako nemaš novaca, ali koliki postotak novca potrošiš na druga zadovoljstva?

U svakom slučaju, ne smijemo potkradati od našeg Boga desetinu ili ono što Njemu pripada. Kako nam je On sve već dao, bez obzira na koji način, trebamo i mi vratiti Njemu što je Njegovo. Crkve koje prakticiraju desetinu napreduju, a vjernici primaju bezbrojne Božje blagoslove. Uvjerite se i sami u to! Kršćanski pisac John F. Hopkins kaže: ”Mi nećemo biti suđeni za ono što nemamo dati Bogu, već za ono što imamo ali Mu ne dajemo (…). Nije teško dati Gospodinu kada smo prvo sebe predali Njemu.”

Autor: V. K.