Postoje laži o sebi u koje kršćani vjeruju. One nisu izraz poniznosti, nego odbijanje istine imamo u našem Gospodinu. 

Tim Keller kaže da ljude možete izvesti iz ropstva puno lakše nego što ropstvo možete maknuti iz ljudi. Dok su Izraelci odlazili iz Egipta, oni su u svojim umovima, srcima i obrascima ponašanja nosili težak teret. Iako slobodni, oni još uvijek nisu imali umove slobodnih ljudi. Uskoro su molili da se vrate natrag. (Izlazak 16, 3) 

Isto se može reći za Božju djecu, jer se to odnosi na naš novi identitet kojeg imamo u Kristu. Iako zapravo više nismo siročad, taj mentalni sklop može još uvijek ostati u nama. 

Iako nas je Bog prebacio iz vlasti tame i stavio nas u kraljevstvo svog voljenog Sina, dao nam Duha posinjenja i sve Njegove dobre užitke i dalje se možemo zamisliti kako smo odjeveni u duhovne krpe, čekajući na našeg neuvjerenog Oca da odluči je li Njegov izbor da ima nas bio pravi. Iako smo posvojeni, pročišćeni, iako nam je dano novo ime, nov identitet, nov Duh, možemo i dalje razmišljati poput siročadi, osjećati se kao siročad i ponašati se kao siročad. 

Pojedina pogrešna teološka shvaćanja i slogani mogu zacementirati našu pogrešnu percepciju. Doktrinarne pogreške i krivo tumačenje Pisma mogu dodati osjećaju izolacije na kojeg smo već naviknuli. Barem je to bio slučaj kod mene.

Možemo vjerovati u laži o nama samima (ili se pretvarati da su poluistine zapravo ”cjelovite” istine) i možemo nastavljati u srcu biti siročad, kao da Bog Otac nije žrtvovao Krista kako bismo mogli postati sinovi i kćeri. U nastavku slijedi nekoliko takvih laži. 

”Ja sam bijedno siroče” 

Martin Luther je izjavio u smrtnoj postelji: „Svi smo bijednici, to je točno“. Zaista, svima nam je potrebna Božja milost i skrb; izvan Krista mi nemamo ništa, Da i amen. (Ivan 15, 5) 

No koliko lako se ovaj izraz poniznosti može iskriviti, ako se pretvaramo da je on sveobuhvatan. ”Bijednici” nije najbolji opis kršćanskog života. U Kristu više nismo bijedna siročad, prljavi i odjeveni u krpe, dok podižemo naše zdjele pitajući se hoće li nam dragi Bog dati još samo malo gulaša. U Sinu, mi smo sada sinovi i kćeri Kralja. Bog nam je, kao što kaže, dao vlast i moć kroz nanovo rođenje. (Ivan 1, 12-13) 

Više nismo u poljima, dok hranimo svinje. (Luka 15, 16) Zahvaljujući milostivom djelu našeg Velikog Brata, vraćeni smo našem nebeskom Ocu, a On je potrčao kako bi se susreo s nama i vratio nas u dom. Već smo pokušali nespretni stav pokajanja, dok smo Mu rekli kako smo sretni zbog toga što smo samo unajmljeni sluge, siročad koja teško radi, no On to nije prihvatio.

Njegova čvrsta ljubav utišava naše mumljanje o našoj vlastitoj bezvrijednosti (kao da je naša vrijednost bila ta koja je u Bogu stvorila ljubav prema nama). Nikada nismo bili vrijedni kako bismo postali Božja djeca, no to što nas je Bog posvojio čini nas vrijednima da se nazivamo Božjom djecom i da živimo u punini, kao Njegovi sinovi i kćeri. 

Odbiti prsten, odjeću, utovljeno tele, nije poniznost; to je odbacivanje Očeve milosti. On nas nije pozvao na zabavu kako bi svejedno svoje goste podsjetio da su oni samo bijednici. Ovo, ako postane glavna tema kršćanstva, obeščašćuje našeg milosrdnog Oca. Zajedno s Mefibošetom, možemo se diviti tomu što je Bog pronašao ”mrtve pse” i ukazao nam takvu uslugu,, (2. Samuelova 9, 7-8) dok također priznajemo da, po čistoj milosti, nismo više isti mrtvi psi kakve je Bog pronašao. Kada naš Otac nas nazove svojim sinovima i kćerima, onda to zaista jesmo. 

”Bog je nezadovoljan sa svime što činim”

Također možemo pretpostaviti da, ako je Bog zadovoljan s nama uopće, to je samo zbog Isusove savršenosti, a mi u vezi toga nemamo ništa za reći ili učiniti. Bog s nama jest zadovoljan zahvaljujući našem Velikom Bratu, jer Krist sam zadobio je Njegovu naklonost. (Rimljanima 4, 5) No nakon što smo otkupljeni zahvaljujući Njegovom dovršenom djelu na križu i nakon što smo po Njemu proglašeni pravednima, pogrešno je pomisliti da stojimo nevidljivi i da nikada ne možemo učiniti ništa što zadovoljava našega Oca. Previše ljudi vjeruje, kao što sam i sam nekoć vjerovao, da Boga ne mogu zadovoljiti onime što oni zapravo čine kroz vjeru. 

Jedan poznati tekst o prljavim krpama izgleda da ovo dokazuje kada se koristi kao slogan: „Tako smo mi svi koliki postali kao čovjek nečist, i sva naša pravda kao okaljana haljina, mi svi venemo kao lišće. Zlodjela naša odnijela su nas kao vjetar“. (Izaija 64, 5) Shvatite da je Izaija poslan kako bi služio buntovnom, tvrdokornom i preljubnički-nastrojenom Izraelu. (Izaija 6, 9-13) On ovdje ne govori Kristovoj Mladenki. Njegovi slušatelji štovali su strane bogove, dok su se njihova srca u isto vrijeme pobunila protiv Boga. Nitko od njih nije zazvao Gospodina. (Izaija 64, 7) Njihova ”pravedna djela” bile su prljave krpe, jer je njihov život bio okarakteriziran pobunom i preljubom. Njihova povremena dobra djela nisu mogli zadobiti Božju naklonost. 

Još uvijek je istina da oni koji hode po tijelu ne mogu zadovoljiti Boga. (Rimljanima 8, 8) No kršćani hodaju na temelju Duha, ne tijela. (Rimljanima 8, 9) Rečeno nam je da ono što činimo po vjeri u Kristovo dovršeno djelo, zadovoljava Boga. Udubimo se u ovo. To je razlog za nastavljanjem življenja u svetosti. 

Boga zadovoljava kada ratujemo protiv grijeha i kada živimo svetim životima. (Hebrejima 13, 20-21) Zadovoljava Boga kada provodimo vrijeme u Njegovom svijetu i kada povećavamo znanje o Njegovom Sinu. (Kološanima 1, 10) Zadovoljava Boga kada zbog Njega bivamo poslušni našim roditeljima. (Kološanima 3, 20) Boga zadovoljava kada naša tijela predamo kao žive žrtve. (Rimljanima 12, 1) Boga zadovoljava kada pastori pomazano uče Božju Riječ. (1. Solunjanima 2, 4) Boga zadovoljava i to kada, umjesto da se stalno žalimo na njih, molimo za predsjednike i političare. (1. Timoteju 2, 1-3) Boga zadovoljava kada naša zemaljska dobra dijelimo s drugima. (Hebrejima 13, 16) Zadovoljava Ga kada održavamo Njegove zapovijedi, kao i druge stvari. (1. Ivanova 3, 22) 

Kada držimo čistoću umjesto pornografije, mir umjesto tjeskobe, ljubav iznad oštrine, zadovoljavamo našega Oca. Da, Boga ne zadovoljava naš grijeh, no On uživa u Bogom-isplaniranim, Duhom-osnaženim, Isusom-uzvišenim, vjerom-ispunjenim, ljudski-učinjenim dobrim djelima svoje djece. 

”Neuspjeh je moja sudbina”

Konačno, vjerovanje da možete zadovoljiti Boga je beskorisno, ako vjerujete da je vaša sudbina da s vremenom napustite Krista i vratite se vašim starim grijesima. Ako špijunirate zemlju i vaša nevjera vidi divove iskušenja na obzorju kojeg vi ”nikada ne biste mogli pobijediti”, nećete dugo ostati u borbi protiv njih. Prošli život grijeha može progoniti današnje životne odluke, uvjeravajući nas da ćemo s vremenom to ”opet učiniti” i da ćemo se vratiti stilu života kojeg sada mrzimo. 

Kako bi ”podebljali” tu naučenu bespomoćnost, neki citiraju Jeremiju: „Podmuklije od svega je srce. Jedva popravljivo, tko da ga pronikne“? (Jeremija 17, 9) No Jeremija je ovdje govorio o danu kada će Bog sklopiti novi savez sa svojim narodom, savez koji obećava nova srca, u kojima je zapisan Božji zakon, (Jeremija 31, 33) srca koja će zauvijek imati strahopoštovanje prema Bogu i koja se nikada neće okrenuti od Njega. (Jeremija 32, 38-41) 

Taj novi narod, s novim srcima, naziva se Crkva. Za svako dijete danas, Bog vadi kameno srce i zamjenjuje ga srcem od mesa, koje je osjetljivo na Njegove upute. (Ezekiel 36, 26) Ako ste kršćanin, imate novo srce, koje nije isto onom vašem starom, pokvarenom. Niste još bezgrješna osoba kakvom ćete postati, ali ste zaista novo stvorenje, s novim središtem, novim identitetom, novim srcem. Premda još uvijek ratujete protiv neotkupljenih dijelova vas koji se nazivaju tijelo, utvrdu nije nadvladao neprijatelj. Činimo ”ono što je Božja volja iz srca”. (Efežanima 6, 6) Bog nam daje svoga Duha koji to jamči. 

U Kristu ne samo da imamo status sinova i kćeri kralja, već imamo i pristup božanskoj moći kako bismo se borili i pobijedili svaki grijeh, koji postoji u našem životu i za život u svetosti. (2. Petrova 1. 3) Ne vjerujte lažima koje kažu da ste ”zapeli” u življenju života u kojem ste jedva spašeni, uglavnom izgladnjeli kršćani koji se ponašaju kao siročad. Vaša sudbina je da uspijete. Odabrani ste zato što Bog u tome uživa. 

Ako smo Njegovi, sada smo zaista voljena, posvojena Božja djeca, koja trebaju da se od njih mentalitet siročadi miče sve više, svakoga dana, sve dok konačno ne vidimo da ovakve laži umiru. 

Autor: Greg Morse; Izvor: Desiringgod.org

PROČITAJTE JOŠ:

NE PROPUSTITE!VIŠE OD AUTORA