Aljoša je imao samo pet godina kada je ostavljen u hladnom sirotištu. Čitav život proganjalo ga je pitanje zašto ga je majka napustila. Unatoč teškom odrastanju, izrastao je u uspješnog čovjeka i vlasnika tvornice. Ipak, sa 43 godine odlučio je pronaći ženu koja ga je ostavila, ne kako bi se osvetio, već kako bi konačno dobio odgovor.
Kada ju je pronašao u udaljenom selu, zatekao je siromašnu i bolesnu staricu u trošnoj kući bez osnovnih uvjeta za život. Zbog teške bolesti i tuberkuloze od koje je Aljoša bolovao kao dječak, liječnici su joj rekli da će dijete umrijeti ako ostane s njom u bijedi.
U potpunom očaju i nemogućnosti da ga prehrani, odvela ga je u dom s nadom da će preživjeti. Ustrašena i obuzeta krivnjom, nikada se više nije usudila potražiti ga.
Shvativši da iza njezina čina nije stajao nedostatak ljubavi nego čisto preživljavanje, Aljoša joj je odlučio potpuno oprostiti. Susjedima koji su ga osuđivali i govorili da je lud što pomaže ženi koja ga je napustila, nije zamjerao.
Srušio je staru kolibu i sagradio joj novu, toplu kuću s tekućom vodom i grijanjem. Posljednjih šest mjeseci njezina života proveli su zajedno kao prava obitelj, a majka je dočekala i upoznala svoju snahu i unuku.
Nakon njezine smrti, Aljoša je na stolu pronašao staru fotografiju koju je čuvala četiri desetljeća i pismo u kojem mu zahvaljuje na oproštenju. Oproštenje nije stvorilo samo mir u majčinu srcu prije odlaska, nego je i Aljoši dalo konačni odgovor — shvatio je da nije napušteno dijete bez korijena, nego voljeni sin koji je stigao na vrijeme.
