Majka ovisnika o heroinu: „Ne tražim odgovore ni rješenja (…) tražim da me se vidi i čuje.“

Majka ovisnika o heroinu
Foto: Faithit.com

Moja predivna beba, moj prvi sin, je beskućnik, ima mentalnu bolest te je ovisan o heroinu, kaže u ispovijesti njegova majka.

„Mislim da ne mogu dulje od četiri sata bez da osjetim staklo pod nogama. Naravno, to je metafora. To je najbolji način da opišem trenutak kada ponovno postanem svjesna bolne istine i stvarnosti.

Moja predivna beba, moj prvi sin, je beskućnik, ima mentalnu bolest te je ovisan o heroinu.

Sumnjam da možete zamisliti osjećaje koji su mi u srcu, a kamoli shvatiti čemu sam svjedočila zadnjih deset godina. Ne možete zamisliti koliko sam patila jer, iskreno, ne postoje riječi koje mogu opisati tamu ove noćne more.

Istini na volju, ne možete zamisliti jer nemam hrabrosti podijeliti svoju priču s mnogo ljudi. Ja sređujem svoju vanjštinu dok mi u srcu gori oganj. Imam jednu nalakiranu nogu u oba svijeta: u privatnom i javnom te očajno želim otvoriti svoje srce. Želim vas privući i reći vam da se ovo nije trebalo nama dogoditi.

PROČITAJTE: 12 znakova da vam se dijete drogira

Rečeno mi je da je ovisnost stvar volje ili da je nešto što se dogodi lošim ljudima.

Rečeno mi je da je ovisnost posljedica lošeg odgoja.

Ujedno sam čula vaše užasne komentare o bezvrijednim ovisnicima te sam se povukla u svoju ljušturu, bojala sam se da će moja ljutnjom nabijena tuga uzrokovati da kažem nešto što ću požaliti, piše Faithit.

Moj je dječak došao na svijet jednog kišnog prosinca. Pridružio mu se maleni brat 23 mjeseca kasnije te je do vrtića već pokazivao da ima vještine vođenja. Dvoje zdrave djece, kuća u dobrom dijelu grada i ni jedna briga na svijetu.

Ubrzajmo kroz privatne škole, terapije… a tada do maloljetničkog doma, gradskog zatvora i tada državnog zatvora. Što se zaboga dogodilo?

Kada sam postala majka koja usniva u suzama, uvijena u krivnju?

Kada sam postala odrasla žena paralizirana zbog kasno-noćnih poziva s nepoznatih brojeva?

Užasavam se proslava, obljetnica, obiteljskih okupljanja. Pristojno slušam kada drugi nabrajaju postignuća svoje djece, a u sebi se samo nadam da je moj sin živ.

Posljednji kolovoz sam bila na novom dnu, sjedila sam u svojoj neudobnosti i molila se da moj sin izađe na pravi put. Prošlo je četiri mjeseca od kada smo bili u kontaktu. Dva dana kasnije sam se parkirala u San Franciscu, hodala sam tri ulice do mjesta gdje sam išla, i što sam čula? Čula sam nekoga kako me doziva. Mog sina. Moja je želja bila ispunjena samo 48 sati nakon molitve. Kakva je mogućnost da ćemo se ja i moj sin naći u isto vrijeme na istom mjestu, u gradu od nekoliko milijuna ljudi. Bilo je to čudo.

Zagrlila sam svog premršavog i bolesnog sina i rekla mu da ga volim. Nisam željela pustiti, osjećala sam svaku najmanju emociju od radosti od neopisive krivnje. On me je pitao za novac, ali sam bila dovoljno iskusna da znam da ne smijem popustiti, umjesto toga sam mu ponudila kupiti obrok. Naša je interakcija trajala manje od 10 minuta. Ostavila sam ga tamo kako stoji naočigled sretan.

Foto: Faithit.com

Za vrijeme Božića sam smislila intervenciju kako bi bio na sigurnom. Zaključala sam ga sa sobom u hotelsku sobu tri puna dana. Pokušavala sam ga nagovoriti da se vrati na odvikavanje i počne piti lijekove. Molila sam ga. To je bio jedan od najtežih vikenda u mom životu, ali je ujedno bio i sladak jer je, u prethodnih 10 godina, bio u zatvoru tijekom 8 Božića, a jedan je bio na ulici. Bila sam zahvalna što sam gledala loše filmove i jela dostavu; mogla sam ga voljeti. Još jedno čudo je to da je na Badnjak dobio mjesto gdje će spavati. Nakon 5 dana opet je bio na ulici.

Dok polako shvaćam da je moj sin na svom putu, daleko izvan mog utjecaja i kontrole, mogu ga voljeti izdaleka. Postajem majka koja neće dopustiti da bolest njezinog sina uzme i njezin život. Preživjet ću sve te oluje jer sram, krivnja i izjedanje nisu dovoljno jaki da prekriju moju želju da živim svoj život u milosti.

Iako ne mogu promijeniti ništa što je slomljeno, molim jednu stvar. Molim vas povežite se sa rođakom, suradnikom, susjedom, prijateljem ili drugom osobom za koju znate da je imala doticaja s ovisnošću. Pitajte ih kako su oni i kako je njihovo dijete. Nemojte nam dati da patimo sami!

Izbjegavaju nas kao kugu. Molim vas shvatite da je ovisnost kronična bolest. Ovisnost je bolest kao i dijabetes, bolest srca ili rak, samo što za nju nema humanitarnih koncerata ili skupljanja novca. Ovisnost je tabu, ali pogađa gotovo 40 milijuna Amerikanaca koji su u njezinim rukama.

Jedan od 7 Amerikanaca u dobi 12 pa na više godina pati od ovisnosti.

Foto: Faithit.com

Ljudi kažu da ne žele spominjati ništa negativno ili tužno pa me ne pitaju o mom sinu. Ako ne pitate, nije vas briga te samo hranite sram i krug se nastavlja.

Ne tražim vaše žaljenje.

Tražim da si omekšate srce.

Ne tražim da mi pomognete ojačati karakter.

Tražim suosjećanje.

Ne tražim odgovore ni rješenja, lijek ili preporuku.

Tražim da me se vidi i čuje kao ženu, prijateljicu, sestru i susjedu koja nastoji održati sebe i svoju nadu na životu.

Koliko god radim na tome da ostanem pri zdravom umu, dio mog srca umire sa svakim korakom unazad. Prošla sam kroz klizna vrata bolnica, zatvora i beskućništva. Moja duša ima tako mnogo šavova, ali još uvijek radi.

Preumorna sam da ovo sama sve nosim, ali vi možete pomoći. Možete dati mojoj duši njezin lijek tako što će te me pitati za mog sina. Zaustavimo stigmu. Najbolji je lijek ako možemo zajedno razgovarati.“