Majka podržava da djeca spavaju s roditeljima u istom krevetu, a za to je dala i objašnjenje

Ova je majka odlučila objasniti roditeljima zašto podržava da djeca spavaju sa svojim roditeljima u istom krevetu, čak i ako su odrasla.

Napisala je:

„Spavala sam sa svojom mamom kada sam bila dijete i moram, kao majka, nešto priznati: U mom krevetu većinu noći je makar jedno, a ponekad i dvoje-troje, djece.

Imam četvero djece, a većina ih je relativno mlada zbog čega se bude usred noći zbog bolesti, straha, ponekad su žedni ili su samo usamljeni – normalno je da jedno moje dijete ili više njih uđu u moju sobu po noći držeći izlizanu igračku ili dekicu.

Ja se okrenem i pogledam na sat i uvijek postoji trenutak u kojem mi se želudac okrene kada vidim koliko još vremena imam za spavanje, ako budem sretna, ali uvijek odvojim mjesta za njih.

Spavala sam sa svojom mamom

Da, spavala sam sa svojom mamom… a sada moja djeca krše to „pravilo“ kao i ja.

Znam da je to kontroverzna tema, i znam (i poštujem) da ona nije za sve. Znam da bi se časopisi o roditeljstvu pobunili protiv toga. I možda najvažnije, barem za mene, je saznanje da je manjak sna doslovno dodao nekoliko godina na moje lice zbog čega izgledam kako izgledam.

I da, čitala sam knjige o tome kako djecu naučiti spavati same i pričala sam s liječnicima te sam maštala kako bi bilo da samo jednom prospavam cijelu noć. Mogu vam reći da je ta misao apsolutno predivna.

No, osjećam kao da je ovo nešto što trebam raditi, a za to imam dobar razlog. Ovaj:

Kada sam imala 16 godina, prestala sam jesti.

Nije bilo tako jednostavno i nije bilo sve od jednom. To čak prvo nije bila svjesna odluka. Više nisam bila dijete, a ja i moj život smo postajali preveliki prebrzo te sam znala da moram učiniti nešto da se smanjimo jer je ta veličina bila jako nova, i iskreno, vrlo strašna.

No, kako inače i je s tim stvarima, uskoro je manjak hrane postao prevelik, veći nego nešto s čime sam se sama mogla nositi. Izgubila sam više kila nego sam namjeravala, a nekako ni to nije bilo dovoljno. Tjeskoba koja je prije bila tihi šum u pozadini mog života postala je tako glasna da ju nisam mogla ignorirati.

VIDI OVO: Nije znala da zadnji put stavlja kćerku u krevet: Majka upozorava roditelje

Ruka koja mi je spasila život

Noći su bile najgore, a onda sam prestala spavati. Okretala bih se satima pokušavajući se uvjeriti da nisam gladna i da nisam bolesna i da ne padam vrtoglavom brzinom u rupu koja je bila prevelika da se iz nje izvučem.

Moja mama i ja nismo bile u najboljim odnosima u to vrijeme – niti jedna od nas nije bila zdrava, a zajedno smo bile užasne – no znala sam da je vidjela što mi se događa te znam da se brinula za mene.

Jedne noći, kada mi je svega bilo preko glave, iz očaja sam učinila nešto što nisam učinila od kada sam imala možda 6 godina i kada sam se bojala grmljavine: otišla sam u maminu sobu i popela se u njezin krevet.

Ona nije ništa rekla, barem se ne sjećam da je, te sam pretpostavila da spava. No tada sam se pokrila i stavila glavu na njezin jastuk i onda sam osjetila, dodir tako nježan da sam mislila da umišljam, njezinu ruku na mojim leđima. Sigurna sam da je to bio prvi put da smo se dotaknule u nekoliko mjeseci, možda čak i godina.

Ponekad mislim da mi je ta ruka spasila život. Ili je to bio most koji me je poveo u idući dan zbog čega sam u konačnici otišla na terapiju. Makar sam u jedno sigurna: zaspala sam u sekundi.

Na kratko vrijeme to je postala moja rutina o kojoj s mamom nikada nisam pričala po danu. Ne znam je li cijenila te malene trenutke zajedništva koje smo imale kao što sam ih ja cijenila ili ih je samo tolerirala jer je znala da sam bolesna. Ona sada više nije tu pa ju ne mogu pitati. Kada je preminula, a ja sam shvatila da mi je teško spavati, bila sam zahvalna za sjećanje, ali i za lekciju.

Vidite, većinu dana nisam super mama, ne kao one majke koje vidite na televiziji ili o kojima čitate u časopisima koji tvrde da se bebe trebaju naučiti same smirivati. Imam kraći fitilj nego što volim te pravim previše brze hrane nego bih trebala. Ne znam plesti kosu i često se ne sjetim potpisati koji od tisuću papira koje moja djeca donose u četiri različite torbe. Jako sam zaokupljena, umorna i toliko puno griješim svakog dana da do podneva prestanem brojati.

Koliko god budem mogla, pomagat ću im da spavaju

Ali po noći? To je još uvijek nešto što mogu napraviti, što je moja mama radila za mene prije mnogo godina. Mogu im dati mjesta. Mogu ih pustiti u moj krevet, staviti ruku na njihova leđa i osjetiti njihov dah dok leže pokraj mene i samo taj jedan trenutak, mogu im pomoći da se opuste jer nisu sami.

Znam da to nije zauvijek i njihove potrebe, koje su sad velike jer se oni bude zbog noćnih mora, mokrenja u krevet i čudovišta pod krevetom, postat će potrebe velikih osoba, a u konačnici će i to nestati. To je ideja koja me gura kroz teške dane, ali me i jako plaši.

Za sada znam ovo: koliko god budem mogla, pomagat ću im da spavaju – čak i ako to znači da večeras ja neću spavati.